U nedjelju ujutro ugledali smo obrise Madeire na horizontu, udaljeni pedesetak milja od luke Funchal. Vjetar je naglo pao pa smo digli sva jedra, ali već nakon dvadesetak minuta morali smo skidati genovu jer je vjetar iznenada pojačao. Ni pola sata kasnije opet smo stali u mjestu i opet je valjalo dići genovu. Tu vježbu s dizanjem i kraćenjem jedara ponovili smo jedno dvadesetak puta u toku dana, jer je vjetar strahovito varirao, kako u snazi tako i u smjeru iz kojeg puše.

Valovi su, naprotiv, konstantno iz istog smjera, sa sjeveroistoka, gdje nam je ciljna luka. Do večeri smo se približili Funchalu na dvadesetak milja, ali smo potpuno ostali bez vjetra. Kako nam je kopča motora prilično slaba štedimo ju za manevriranje u luci, a i ne volimo ulaziti u nepoznate luke usred noći, pa odlučujemo ne paliti motor već polako jedriti uz obalu Madeire i u luku ući ujutro. Negdje oko ponoći preuzimam kormilo i Sašu, koji prethodnu noć nije uopće spavao, šaljem na počinak. Noć je mirna, mjesec je skoro pun i osvjetljava pučinu na kojoj nema brodova, izuzev jednog blještavo osvijetljenog trajekta i nekoliko brodica. Lovim u jedra lahore koji povremeno puhnu prema otoku i promatram obalu koja klizi pored mene. Ne mogu razaznati naselja i gradove, cijeli otok je ujednačeno osvijetljen sitnim narančastim svjetlima gusto razasutim po obroncima, u mraku podsjeća na polugu užarenog željeza uronjenu u Atlantik. Ali u toj rasvjeti nema ništa agresivno niti blješti kao što je to kod nas uobičajeno, već osvjetljava otok diskretno i ugodno, poput onih najsitnijih lampica na boru. Madeira je otok površinom dvostruko veći od Krka, no na njemu živi skoro 300.000 stanovnika. Nije ni čudo da je toliko osvijetljen kad je tako napučen.

Pred zoru stižemo u Funchal. Spuštamo jedra i pospremamo ih, pa motoriramo u luku. Mornar nas dočekuje te nam pomaže privezati se na dok za dolaske. Točno u 06:00, 27 dana nakon isplovljavanja iz Mindela, ponovo smo privezani u luci i nazdravljamo rumom Kraken, rezerviranim za dolaske. Prema protokolu, trebali bi nas testirati na COVID-19, pa ako je test negativan, pustiti da se iskrcamo na obalu. Nedjelja je, pa nismo sigurni hoće li se išta dogoditi prije ponedjeljka, no ovdje javne službe izvrsno funkcioniraju i pomorska policija u stalnom je kontaktu s osobljem u marini, tako da su nam rekli da ćemo u toku dana dobiti termin za testiranje, a razultate u roku 12 sati. To nam je zvučalo odlično, a još bolja je bila vijest da smo oslobođeni obaveze testiranja na jer smo proveli više od dva tjedna na moru. Proveli smo mi na oceanu i puno više – prošla su čak 63 dana otkad smo isplovili iz Salvadora, 63 dana otkad smo zadnji put kročili na kopno.

A to se itekako osjeti. Na jedrilici se uglavnom sjedi ili leži, malo je potrebe za stajanjem i kretanjem, malo je i prostora uostalom. Zbog toga mišići atrofiraju, poglavito mišići nogu. Osjetili smo to čim smo izašli na obali – kratka šetnja do obližnjeg muzeja CR7 čini se kao ekspedicija, bole nas noge i leđa kao da smo planinarili a ne prošetali petstotinjak metara. Trebat će se opet priviknuti na hodanje. Prijatelji se javljaju s preporukama – čini se da su svi bili na Madeiri osim nas. Dobili smo popis mjesta koja treba obići, gdje treba jesti i što treba kupiti, no naši su prioriteti malo drugačiji. Najprije se moramo pobrinuti za brod i nastavak putovanja. Tražimo mehaničara koji može popraviti kopču i riggera koji nam može zamijeniti patarac na oputi. Riggera pronalazimo brzo, ali nema dobre vijesti za nas – da bi zamijenio konkretnu sajlu treba mu nastavak koji mora čekati 10-15 dana da stigne iz Portugala. Morat ćemo se snaći s postojećim rješenjem jer ne možemo čekati ovdje dva tjedna.

Saša rastavlja motor, skida kopču i pri tome otkriva da je napukao jedan od nosača motora. Super, sad i to moramo zamijeniti. Umjesto preporučenih restorana i slastičarni, mi po gradu tražimo trgovinu brodskim dijelovima i naručujemo nosače za motor. Dolazi i mehaničar po kopču, pa čekamo njegovu dijagnozu i prognozu – nadamo se da će ju moći popraviti bez naručivanja dijelova iz Lisabona.
Sljedeći prioritet nam je pronaći frizera – kako za mene tako i za Sašu. Zadnji put se šišao prije pet mjeseci u Rio Grande, a ja frizera nisam vidjela još od Hrvatske. Potom moramo otići u nabavku i kupiti nešto svježeg voća i povrća, svježi kruh i meso, sve ono što nam je zadnjih tjedana nedostajalo.

Nakon pet dana u Funchalu stvari polako dolaze na mjesto – brod je pospremljen, mi opet izgledamo pristojno, gomila rublja je oprana, mehaničar je javio da će kopča biti popravljena početkom tjedna. Pomalo se snalazimo po gradu. Madeira je jaka turistička destinacija koja vrvi turistima u ovo doba godine – zbog pandemije zatvorili su se kao otok da zaštite stanovništvo i regija su s najmanje zabilježenih slučajeva korone u Portugalu. No zbog turizma su se nedavno otvorili i sad imaju 5-6 letova dnevno, što je tek 10 posto uobičajenog prometa, a to se itekako vidi. Široke šetnice i ulice djeluju prazno, pokretni kiosci za hranu zatvoreni su, kao i brojni restorani. Terase ugostitelja koji rade prazne su, u pizzeriji smo bili sami s tri konobara. Ako je suditi prema fotografijama koje gledamo na društvenim mrežama, hrvatska je turistička sezona daleko uspješnija od ove na Madeiri. Ovog vikenda, za promjenu, i mi ćemo malo biti turisti.