Od Madeire do Gibraltara ima oko 600 nautičkih milja. Obzirom na prognozirane pasate, procijenili smo da će nam trebati oko 10 dana jedrenja u vjetar. Naravno, čovjek snuje a vjetar caruje, pa su nas vjetrovi poprilično prošetali po oceanu i skrenuli s direktnog kursa – umjesto 600 milja u 10 dana, prevalili smo preko 1000 milja u 17 dana da bismo se dokopali Gibraltara.

U prva dva prelaska Atlantika, 2018. godine, imali smo doista promjenjivo vrijeme i sve vrste vjetrova, iz svih smjerova. Kako moj mozak funkcionira po maksimi »pamtim samo sretne dane«, pamtim mnoge lijepe trenutke s Atlantika 2018.

U ovom trećem prelasku, vjetar nam je dominantno tukao u pramac i više od tri mjeseca jedrimo u orcu, protiv vjetra i valova. Čak i u područjima varijabilnih vjetrova, mi smo se borili kontra stabilnog i kontinuiranog sjeveroistočnjaka. Bojim se da nakon filtriranja uspomena neće ostati baš mnogo za pamćenje s Atlantika 2020.

Prilazimo Gibraltarskom tjesnacu po noći, puše preko 20 čvorova, a valovi su 3-4 metra visoki, strmi i gusti, lome se preko nas i prelijevaju u kokpit. Po prvi put ove godine oblačim kompletno jedriličarsko odijelo i čizme.

Navlačim duboke hlače i tešku jaknu s ovratnikom do iznad ušiju preko slojeva tople trenirke, jer je noćna gvardija hladna i vrlo mokra. Mimo nas prolaze svjetla teretnih brodova, a u daljini se naziru nizovi svjetala ispred luke Cadiz. Previše ih je i nisu navedena u Navionicsu, digitalnom peljaru koji koristimo, pa okrećemo pramac prema jugu i ulazu u Gibratarski prolaz.

Nešto iza ponoći vjetar utihne, nestane kao prekidačem ugašen. Valovi ne nestaju tako brzo, pa motoriramo dalje kontra valova. Nemamo vremena za gubljenje. Prema prognozi ovo nam je jedina prilika da uđemo i prođemo kroz tjesnac.

Gibraltarski je prolaz poznat po jakim strujama i vjetrovima koji kroz tjesnac dobivaju orkansku snagu. Struja vuče prema istoku, kako se ocean ulijeva u Mediteransko more, a kad se susretne s jakim istočnim vjetrom koji vuče kroz tjesnac, nastaju vrlo neugodni i opasni valovi koje po svaku cijenu želimo izbjeći.

Jutro sviće prekrasno sunčano, bez daška vjetra. U pauzi između dvije fronte zavladala je bonaca i savršen je trenutak za malu jedrilicu da se probije u Mediteran bez većih poteškoća. Čini se da Atlantik zna da je malo pretjerao i bio pregrub prema nama, pa se zadnji dan odlučio iskupiti i pokazati u svom najboljem svjetlu.

Poslijepodnevni lahor pomaže našem elektro-Mišku i mi klizimo kroz kanal. Sjedim na palubi uz limenku Cole, upijam sunce i uživam u pogledu, bez ijedne brige na pameti. Saša je, naravno, napet. Za njega ništa nije gotovo i nismo stigli sve dok nismo čvrsto vezani za mol.

Prolazimo pored gradića i svjetionika Tarifa. Točka je to u kojoj Atlantik prestaje i postaje Mediteransko more. Opraštamo se od Atlantika u suton, u isto vrijeme kao i prije dvije godine kad smo napuštali Mediteran. Tko zna kad ćemo se opet vidjeti, ali sigurno hoćemo, obećavam u sebi.

Luci Gibraltar prilazimo nešto prije ponoći. U golemom zaljevu usidreno je mnoštvo teretnih brodova, brodovi ulaze i izlaze iz trgovačke luke, mali peljarski brodovi i veliki trajekti jure neviđenom brzinom preko kanala i doista je izazov mimoići se sa svima njima.

Oboje pažljivo zurimo u mrak i spretno se provlačimo do marine. Mornar u noćnoj smjeni čeka nas i signalizira mjesto gdje nam je pripremio vez. Potpuna je bonaca i mir oko nas, pripremili smo privezne konope i postavili bokobrane, stojim na boku spremna da prihvatim konop za muring.

Saša polako manevrira u rikverc i krmom prilazimo betonskom molu, no iznenada shvatim da se prebrzo približavamo, štoviše jurimo prema molu. U trenutku shvaćam da nešto ozbiljno nije u redu, Saša brzo pomiče polugu mjenjača, ali ne uspijeva ukopčati prednji pogon.

U tišini noći poput lomljave kostiju odjekuje sudar čelika i betona – u srazu Hira s betonskim molom nastradale su čelične konstrukcije za autopilot i okvir na krmi, no uspjeli smo se zaustaviti bez veće štete.

Potpuno u šoku, gotovo automatski, dodajemo privezne konope i vezujemo brod, jednim okom procjenjujući štetu, a drugim zvjerkajući okolo da vidimo tko nas je sve vidio. Srećom, naš spektakularni ulazak nije vidjelo mnogo ljudi, a još veća sreća je da prilikom incidenta nismo ni dotakli susjedne brodove.

U nekoliko minuta oko nas se skupilo desetak Engleza s okolnih brodova. Neki nude pomoć, neki savjet, a svi se slažu da nije u pitanju velika stvar – nema iskusnog pomorca koji nije bar jednom doživio nešto slično.

Ja sam i dalje u šoku – ne shvaćam kako se miran dan s idiličnim jedrenjem u trenu pretvorio u ovakvu dramu, ali počinjem shvaćati Sašin oprez i napetost prije ulaska u luku, osobito noću. Nikad ne znaš na što ćeš naići i što može poći krivo.

Nakon obavljenih formalnosti, Saša se zavlači pod palubu i utvrđuje zbog čega je došlo do greške u prijenosu, pa, izmučeni i potpuno iscrpljeni, odlazimo na počinak.

Gibraltar je veliki nautički centar za Britance, pa nije problem pronaći majstora za popravak čeličnih konstrukcija, a dok čekamo popravak našeg Miška, istražujemo ovu malu grad-državicu, komadić Velike Britanije usred Mediterana. Valja stvoriti lijepe uspomene koje će ispuniti sjećanje.