Otok Lošinj ima istaknuto mjesto u pomorskoj povijesti istočne obale Jadranskoga mora, nadasve u 18. i 19. stoljeću, u vremenu jedrenjaka. Mali Lošinj, ne samo imenom »Mali« nego tada i po fizičkim gabaritima, bio je pomorska velesila na Jadranu.

Uz bok neusporedivo većima Trstu i Rijeci. Lošinjski jedrenjaci plovili su i trgovali svjetskim morima i oceanima, njihovi zapovjednici i posade izvodili su podvige vrijedne divljenja.

Puno se o tome zna i puno je napisano, ostavljena su trajna svjedočanstva sadašnjim i budućim pokoljenjima. Ipak, nešto od toga čekalo je na objavu, čuvalo se u memoriji domaćih ljudi, generacijama prenosilo »s koljena na koljeno«. I sada je dobilo trajni zapis. Ovjekovječen je dio vremena, tradicije i života.

Krajem prošle godine u Malom Lošinju predstavljena je knjiga »Ex Voto Čikat – zavjetna baština lošinjskih pomoraca«. Autorica joj je Irena Dlaka, a izdavač lošinjski ogranak Matice hrvatske.

Nevelika knjiga na stotinjak stranica manjeg formata, bogata ilustracijama, s tekstom paralelno na tri jezika – hrvatski, talijanski i engleski.

Knjiga o crkvici izuzetno bogate povijesti i sudbinskog značenja. Tko barem malo pozna lošinjsku pomorsku prošlost, taj zna i za zavjetnu crkvicu na poluotoku Čikatu, Anuncijatu.

Crkvicu Navještenja Blažene Djevice Marije kojoj stoljećima hodočaste lošinjski pomorci i njihove obitelji. Uistinu vrijedna trajna obilježavanja za Lošinjane i one koji žele upoznavati povijest tog otoka.

Dug popis nevolja

Irena Dlaka, povjesničarka umjetnosti, na jednom mjestu predstavlja povijest crkvice dugu skoro pola tisućljeća, njeno značenje za Lošinjane i zavjetne darove, uglavnom u obliku slika što su ih prinosili pomorci po povratku s dugih, i često pogibeljnih, plovidbi.

O tome je u uvodu knjige zapisala: »Ploviti na jedra bio je izuzetno opasan posao. Dug je popis nevolja koje su mogle snaći pomorce – stradavanja u olujama, požari, sudari, nasukavanja, bolesti, padovi u more…

Ponekad je brod s čitavom posadom jednostavno »nestao na moru«, bez traga i saznanja što mu se dogodilo. Na otoku gotovo da nije bilo obitelji koja nije nekoga izgubila na moru.

Žene su se na blagdan Navještenja B. D. Marije (25. ožujka), kada je na otoku tradicionalno započinjala plovidbena sezona, kod istoimene crkvice na Čikatu s puno strepnje u srcu opraštale od svojih očeva, braće, muževa i sinova, često još dječaka od 12, 13 godina.

Oni su se u najtežim trenucima na moru zavjetovali toj istoj Gospi od Navještenja (Madonna Annunziata) tražeći od nje milost spasenja.

Zahvalni što su preživjeli, po običaju tog vremena dali bi naslikati svoj brod u nevolji s likom Bogorodice na nebu i »pričom« napisanom na dnu slike.«

Gotovo kroz čitavu svoju povijest obilovala je crkvica tim slikama, pristizale su nove, među kojima je bilo i umjetničkih djela, ali puno više običnih slika broda rađenih nevještom rukom, ali iz srca punog zahvalnosti, kao spomen na doživljeno i preživljeno.

Irena Dlaka o njima nastavlja: »S vremenom je lik Bogorodice zamijenila samo »svjetlost na nebu«, a natpis se skratio i konačno nestao sa slike, no svrha ovih »portreta brodova«, kako jedrenjaka, tako i parobroda, bila je uvijek ista – zahvala za uspješnu plovidbu uvijek opasnim svjetskim morima.«

Duhovna vodilja

U nekoliko rečenica treba prepričati povijest crkvice, jer nije svima znana, neki možda za nju nisu čuli. Prva zavjetna kapelica podignuta je 1534. godine. Sredinom 19. stoljeća – 1858. godine – sagrađena je nova, veća crkva, a dotadašnja kapelica postala je sakristija.

U Drugom svjetskom ratu, prilikom savezničkih napada na položaje okupacijske, njemačke vojske, 1944. godine, pogođen je i taj zaštitni simbol lošinjskog pomorstva, stradao je dio slika.

U novoj državi, znamo kakav je bio odnos prema sakralnim objektima, crkvica nije obnavljana, a fond slika postupno se smanjivao, naprosto su nestajale. Potom je 1978. još i opljačkana.

Povijest i sadašnjost Anuncijate Irena Dlaka opisuje kroz kratke priče naslovljene: »Uvala Čikat«, »Zavjetna crkvica Navještenja B. D. Marije na Čikatu«, »Zbirka pomorskih jada i nevolja«, »Bombardiranje crkvice 1944. godine«, »Osipanje zavjetnog inventara u poraću«, »Krađa zavjetnih slika 1978. godine«, »Nove zavjetne slike i predmeti«, »Povratak sačuvanih originalnih zavjetnih slika i predmeta«, »Tri slike Bazilija Ivankovića«, te zaključno »Ne odvraćaj pogleda od sjaja ove zvijezde…« Treba pročitati, tekst nije dugačak, a treba pomno i pogledati ilustracije, zavjetne slike sa zidova crkvice.

Pa, kada se ukaže prilika, dio vremena za boravka u Malom Lošinju dobro bi bilo odvojiti za šetnju do Čikata, zastati ispred crkvice pogledati na more ispred nje, ući u njenu unutrašnjost i razgledati uživo ono što knjiga opisuje.

Autorica je uložila dvostruki napor, njenim zalaganjem i radom slike su obnovljene i restaurirane, angažirala je suradnike, crkvici je vraćeno oskvrnjeno dostojanstvo.

Opet je postala simbol lošinjskog pomorstva, mjesto ispraćaja pomoraca, obiteljskog zajedništva, onih na moru i onih na otoku. Nakon toga, Irena Dlaka potrudila se crkvicu, njenu povijest, značenje i simboliku, uobličiti u korice knjige. Za trajni spomen!

Zaključno je napisala: »Lošinjskim pomorcima njihova je Madonna Annunziata, kojoj su se toliko puta molili sa svojim obiteljima, bila duhovnom vodiljom u borbi s podivljalim morem, ali i izvorom snage da se nakon samo čudom preživjele nesreće na moru ponovo ukrcaju na brod i zaplove u novu neizvjesnost…

Značenje ovog prostora, kao i samih slika nadilazi estetske kriterije – živo su svjedočanstvo stvarnih ljudskih sudbina. Zato im trebamo pristupati s poštovanjem i očuvati ih od banalizacije jer ako život usporedimo s morem i plovidbom, svi smo mi pomorci i ovo je zavjetna crkvica svih nas.«

Crkva strepnji, uzdaha i suza

O lošinjskoj Anuncijati na Čikatu pisao je i akademik Branko Fučić. U svom djelu »Apsyrtides«, 1995. godine, između ostaloga, on je napisao: »Današnja crkva, klasicističkog pročelja, sagrađena je 1858. godine uz stariju, omanju crkvu.

Pred rtom je pučina, daleki vidici. Na tom su rtu lošinjske žene i majke ispraćale i dočekivale brodove. Svaki lošinjski brod, kad bi isplovio iz luke za neko daleko putovanje, pristao bi u Čikatu kod Anuncijate, posada bi se iskrcala pa bi u crkvi s obiteljima izmolila ruzarij.

Rastali bi se u zagrljajima, ukrcali na brod i nestali u daljini. To je crkva lošinjskih strepnji, uzdaha i suza… I danas ako koji brod, prolazeći kraj rta Anuncijate zatrubi sirenom na pozdrav, znajte da je kapetan broda Lošinjanin.«