Prije nekoliko dana sreo sam Dragu Čohara. Rijetko se viđamo. Stariji prijatelji sporta zacijelo ga pamte. Nogometaš Rijeke iz sedamdesetih prošlog stoljeća, vezni igrač, profinjeni tehničar. U današnjem nogometu igrači poput mene ne mogu uspjeti, danas dominira snaga, kratko je napomenuo.

Nažalost, nije Drago ni tada do kraja iskazao puninu svog talenta. Zdravstveni problemi zaustavili su ga na putu prema uspješnijoj karijeri.

Ipak, u nogometu je ostao čitav život. Bez njega ne može ni sada, kada je umirovljenik. Nismo dugo razgovarali, tek onako s nogu, u prolazu.

– Piši više o brodovima, to rado čitam, govori mi Drago. I odmah nastavlja:

– Nedavno sam bio na Korčuli. I sjetio sam se vremena kada sam redovito odlazio na taj otok. Uvijek smo putovali brodom. Nezaboravna su bila ta putovanja, zauvijek ih pamtim.

Što imamo sada, gdje mogu otputovati brodom? Tužno izgleda naša riječka luka. Kada dođem u Split uvijek se ražalostim, njihova je luka puna brodova. Lijepa slika…

Prebrzo do odredišta

Potpuno se slažem. Nedavno sam slično razmišljao kad sam se u jutarnjim satima zatekao na putničkom terminalu riječke luke. Ispijajući kavu upitao sam se: hoću li ikada više imati priliku otputovati brodom iz Rijeke, pravim klasičnim brodom.

Pa sam počeo razmišljati – kada sam uopće putovao brodom? Putovao sam katamaranom na otoke, i on je brod, ali nije ono što starija generacija podrazumijeva kao brod.

Ni izgledom nije pravi brod… A stariji Boduli se žale. Prebrzo dolazi na odredište, za jutarnje plovidbe čovjek jedva uspije kavu popiti, poslijepodne tek jedno piće.

Nema vremena za ćakulu, uživanje u putovanju, za slasnu marendu, bez obzira na to što se odmotalo iz tavijola. Stari se s nostalgijom prisjećaju dugih i nikad dovršenih partija briškule i trešete… jer morali su prekinuti igru kad je postalo najuzbudljivije.

Brod se taman vezivao u luci njihova iskrcaja.

Automobili i suvremene ceste, »potpomognuti« trajektima, sve su uništili. Putujemo brzo, za vrijeme putovanja ništa ne vidimo i ne doživljavamo, ali smo sve brzo obavili i – vratili se kući. Svojedobno se naš nacionalni brodar na turističkom tržištu reklamirao sloganom »odmor počinje na brodu«.

Počinje i danas, ali za rijetke među našim turistima, za one koji baš moraju putovati brodom do željene destinacije. Pa se teško i tada, na tjedan, dva odvojiti od limenog ljubimca.

Nekad smo putovali brodom, uživali u takvu putovanju i nimalo nam nije smetalo što brod sporo plovi. Ne tako davno pričao mi je čovjek rodom iz Malinske.

U mladosti, sredinom pedesetih prošlog stoljeća, u srpnju je putovao iz Malinske u Novalju. Brod je bio jedina mogućnost. Prvog dana iz Malinske u Rijeku, gdje je prespavao, pa još jedan dan do odredišta u Novalji. Svima je tako bilo i – bilo je dobro!

Trajekti potisnuli brodove

Iz djetinjstva pamtim sliku riječke luke punu bijelih brodova. Pružala je impresivnu sliku, posebno u večernjim satima i nedjeljom, kad je intenzitet prometa bio manji.

Brodovi vezani uz sve gatove, ponekad i dva jedan uz drugoga. Današnja generacija ne može zamisliti, i teško joj je objasniti, gdje su sve bili vezani putnički brodovi.

Kako je tada bio intenzivan linijski promet. Iz Rijeke brodovi su u pravilu isplovljavali ranim jutrom i uplovljavali u predvečerje, osim iznimki na nekim linijama.

Bivalo je tako godinama i desetljećima, dok obalna linijska plovidba nije drastično reducirana. Zaplovili su trajekti i počeli potiskivati brodove, pomalo, pa sve više i jače.

Iz Rijeke još i možemo morem na ove naše kvarnerske otoke. Jasno, katamaranom. Dalje već ne može. Kakva Korčula, ili Hvar… Kako tek na Olib, Silbu ili Molat, otoke bez automobila.

Da, nekad su i oni bili izravno povezani s Rijekom, pamtim, putovao sam brodovima tih linija. S vremena na vrijeme pojavi se neki manji brodar voljan održavati takve linije barem u ljetnim mjesecima. Dobije koncesiju, počne ploviti i, uglavnom, brzo odustaje.

U Riječkom okružju, kako nacionalni brodar dijeli plovna područja, održavaju se sada dvije lokalne klasične brodske linije, obje na lošinjskom području.

Ona velika, puno poznatija u široj javnosti definitivno je nestala. Mnogi zazivaju njezinu obnovu, ali teško je povjerovati da će brodovi na njoj ponovo zaploviti.

Da, to je naša nekad draga i popularna »brza pruga«. Iako je bila brodska, a ne željeznička, zvali smo je – pruga! Dužobalna brodska linija od Rijeke do Dubrovnika.

U jednom razdoblju i do nekih grčkih luka, Igoumenitse, pa čak i Patrasa. Plovilo se i od Sušaka do Kotora, kad su bili u istoj državi.

Drukčije živimo

Što napisati o dužobalnoj liniji, a da ne ponovim sebe i mnoge kolege? Možda neke osobne impresije o tome kako smo nekad putovali, na primjer iz Rijeke u Split.

Brod je isplovljavao u 18 sati, tek dolaskom Marka Pola polazak je pomaknut na 20. Jedan stari kolega je pričao: »Dok barba izvodi manovru u luci, za šankom se toči prvo piće.

Nećeš valjda gledati Rijeku, predobro je poznaješ!« Nikada ga nisam poslušao. Gledao sam Rijeku, i Krk, Cres, gledao sam more i plovila što ih susrećemo. Do kasno u noć ostajao sam na palubi.

Mnogi poslovni ljudi putovali su tada brodom u Split i Dalmaciju. Na brodu su večerali, spavali i odmorni se ranim jutrom iskrcali u Splitu.

Imali su na raspolaganju čitav dan, obavili sve planirano i na isti način vratili se kući. Danas drukčije živimo i radimo. Otputujem u Split, obavimo posao i vratimo se kući, sve u jednom danu, sve u jurnjavi.

Suvremeni poslovni ljudi nemaju vremena za putovanje što u jednom smjeru traje 10-12 sati. Njima je to gubitak vremena i novca.

Vjerujem, i poslovni ljudi putovali bi brodom kada bi on iz Rijeke u Split doplovio za 5-6 sati. Na primjer, da liniju održava jedan moderan i brzi katamaran.

Vrijeme legendarne i mnogima od nas drage Liburnije više se neće vratiti. Uostalom, mlada generacija i ne pamti taj brod što je godinama održavao »brzu prugu«.

Ona bi se mogla obnoviti, i lijepo bi bilo da naša država to učini, ali s adekvatnim, brzim brodom.