Posljednjih desetak dana, kao i godinama unatrag, često me pitaju: »Ideš li na Lošinj, kada putuješ?« Već dugo svima uzvraćam istim odgovorom: »Ne putujem nikamo, ostajem kod kuće!« Slijedi iznenađenje, nova pitanja, objašnjenja… Nepotrebno je sve ponavljati, tko zna po koji put. Čitateljima zacijelo postajem dosadan ponovnim pisanjem o istoj temi. Ali… teško je prevladati nostalgiju. Bila je to tradicija, izuzetno duga i neponovljiva. U skromnim tragovima traje i danas. Skromno da skromnije ne može biti.

Na današnji dan, 29. prosinca, redovito sam bio na Lošinju, preciznije na moru u lošinjskom akvatoriju. Za kratkog zimskog dana praktički od mraka do mraka. I ne jednom, nego 37 puta. Gotov uvijek sve po istom sinopsisu. Nevažno koji je bio dan u tjednu, kakve su vremenske prilike vladale na moru i kopnu. Tko to nije barem jednom vidio i doživio, teško mu je shvatljivo. A mnogi su proputovali veći dio Europe da bi u tome sudjelovali. I da bi se »kupali« u hladnom zimskom moru!

Redovito se na kraju godine vraćam istoj nostalgičnoj temi. To su malološinjska Novogodišnja natjecanja u podvodnom ribolovu. Bila su poznata i cijenjena u svijetu! Usred zime dva dana sportskog natjecanja na moru, odnosno pod morem, s barkama u pratnji. Deseci ribolovaca po pet sati u moru! Prvog dana, 29. prosinca održavao se Zimski kup nacija, dan kasnije Novogodišnji kup gradova. Oba natjecanja okupljala su najjaču međunarodnu konkurenciju, u lošinjskom akvatoriju za ribom su ronili mnogi svjetski i europski prvaci. U svijetu podvodnih ribolovaca sudjelovanje na lošinjskim kupovima bilo je pitanje svojevrsnog prestiža.

Tradicija

Počelo je 1960. godine, na Staru godinu zaronilo je osam domaćih ribolovaca svrstanih u ekipe Malog i Velog Lošinja, te Rijeke i Zagreba. Održan je samo Novogodišnji kup gradova. Start je bio uspješan, pa je već sljedeće izdanje privuklo kvalitetne inozemne ribolovce. Nakon četiri izdanja Kupa gradova mijenja se koncept natjecanja, umjesto gradskih nastupaju državne reprezentacije, promoviran je Zimski kup nacija. Jako natjecanje, ali znatno skromnije brojem sudionika u odnosu na prethodna. Učinjen je novi zaokret, prihvaćen koncept što je godinama uspješno funkcionirao. Održavana su dva natjecanja – Zimski kup nacija i Novogodišnji kup gradova.

Manifestacija je rasla iz godine u godinu, postala domaća i međunarodna tradicija koja se nije propuštala. Prijave za sudjelovanje pristizale su sa svih strana Europe, postupno i s drugih kontinenata. Organizatori su stavljani na muke – kako svima osigurati smještaj u hotelima čiji su grijani kapaciteti limitirani, kako usred zime osigurati dovoljno barki za pratnju natjecatelja, kako provesti sve mjere sigurnosti na moru u zimskim uvjetima meteorološke nesigurnosti. Puno pitanja i zahtjevnih uvjeta, a organizatori su proveli natjecanja na sveopće zadovoljstvo. Zauvijek pamtim Novogodišnji kup gradova kada je 30. prosinca u moru bilo 177 ribolovaca. Imao sam zadovoljstvo, obavljao funkciju glavnog suca.

Posljedice rata

Bivalo je tako godinama. Stečena reputacija i ugled natjecanja rezultirali su značajnim priznanjem CMAS-a, Međunarodne konfederacije za podvodne aktivnosti. Uvedeno je novo natjecanje – Kup Europe, a Zimski kup nacija određen je za finalno bodovno nadmetanje. I bio je to do gašenja kontinentalne sportske manifestacije. Uvođenje tog natjecanja donijelo je kvalitetno unapređenje lošinjskih priredbi i širenje međunarodne konkurencije. Svi koji su doputovali na Lošinj u lov na bodove Kupa Europe, sudjelovali su i dan kasnije na Kupu gradova. U više navrata odnijeli su trofej namijenjen pobjedniku.

I onda je sve stalo, krenulo nizbrdo. Rat na našim prostorima učinio je svoje, ostavio trajne negativne posljedice na mnoge djelatnosti u našoj zemlji. Novogodišnja natjecanja nisu prekidana, održana su i za najtežih ratnih dana, ali je većina inozemnih ribolovaca odustajala od dolaska u zemlju u kojoj se ratuje. Po okončanju rata, u jednom trenutku činilo se da su natjecanja na putu povratka na nekadašnje pozicije, ali je nada kratko trajala. Pad se nije zaustavljalo, odaziv se smanjivao, kvalitetna razina još više.

Tradicija traje do današnjih dana, Novogodišnja natjecanja nisu ugašena, ali su ona samo blijeda sjena nekadašnje veličine. Ostao je samo Kup gradova, promijenjen je i termin, ovogodišnje natjecanje, kao i više prethodnih, održano je petnaestak dana prije kraja godine. S međunarodnim predznakom, bez obzira na to tko su inozemni sudionici. Godinama su lošinjske priredbe bile posljednje natjecanje u međunarodnom sportskom kalendaru. Promjenom termina taj je primat prepušten nekima drugima.

Mnogo puta postavljeno mi je pitanje: »Je li moguć povratak lošinjskih natjecanja na nekadašnje pozicije?« Ne vjerujem! Ne gajim previše optimizma, pa strahujem da bi se i ovo sadašnje s vremenom moglo ugasiti. Promijenile su se generacije, danas postoje drugi interesi i prioriteti, promijenjen je tretman podvodnog ribolova, u svijetu i u nas, zanesenjaštvo i amaterizam više nisu pokretačka snaga sporta. A i nema ih kao nekad.

Laskava titula

Francuz Pierre Perraud, dugogodišnji predsjednik CMAS-a, svojedobno je pohodio Mali Lošinj i Novogodišnja natjecanja. Tom prigodom proglasio je Mali Lošinj svjetskom prijestolnicom podvodnog ribolova. Time je sve rečeno! Prije i poslije njega, mnogi inozemni natjecatelji Novogodišnja su natjecanja nazivali Olimpijadom podvodnog ribolova.

Neostvarena želja

Francuz Jean Baptiste Esclapez, jedan je od najvećih podvodnih ribolovaca svih vremena, pojedinačni svjetski i europski prvak, višestruki ekipni prvak, dolazio je u Mali Lošinj 13 puta. Svojedobno mi je rekao: »Pobjeda na Novogodišnjem kupu gradova jedina mi je neostvarena sportska želja.«

U nekoliko navrata osvojio je pobjednički trofej s reprezentacijom Francuske, bio na postolju Kupa gradova, ali »šarge na ostima«, rad kipara Vinka Matkovića, nikada nije podigao i ponio kući u Marseille. Koliko mu je bilo stalo do pobjede govori jedan detalj. Supruga mu je bila pred porodom. Usprkos tome nije odolio lošinjskom izazovu. Na Staru godinu oko podneva pozdravili smo se na rivi, žurio je kući. Objašnjavao je: ako uhvatim trajekt, i ako ne bude gužve na granicama, do ponoći ću biti s obitelji. Još je dodao: ne znam, možda je supruga već u bolnici… Nismo tada imali mobitele da se nazivamo kad god poželimo.