Puno puta pisao sam o prometnim vezama naših otoka. I temi se ponovo vraćam! Netko od čitatelja, ili otočnih poznanika, ponudi mi svoju priču, novi povod za pisanje. U žarištu su mi prvenstveno ovdašnji, sjevernojadranski otoci. Svaka priča, međutim, lako se može preslikati na bilo koji dio naše obale i otoke što mu gravitiraju. Slušao sam i za njihove probleme, nadasve u vrijeme kada sam češće putovao. Nedavni telefonski razgovor ponudio je novu temu.

Zanemarimo trajekte, oni su ipak najbolja i najsigurnija veza otoka s kopnom, nevažno da li otočane iskrcavaju u gradu kojem gravitiraju, ili podalje od njega. Usprkos višestrukim plovidbama dnevno na većini linija, svi otočani nisu u potpunosti zadovoljni. Neki smatraju da njihov otok treba imati više putovanja u toku dana, s ranijim prvim polaskom i kasnijim posljednjim, drugima ne odgovara red plovidbe, trećima… A tko bi svima udovoljio! Problem je, međutim, što svaki stanovnik otoka nema automobil, jednako kao i oni koji s kopna putuju na otoke. Većina onih koji su primorani na javni prijevoz nailaze na probleme.

Pogledajte naše brzobrodske linije, uopće nisu brze, putovanje dugo traje, priča sugovornica koja često putuje na Cres. Previše je zaustavljanja da bi to u stvarnosti bilo brzo putovanje. Tko poznaje brodski promet složit će se s ovom primjedbom. Nisu spori ti brzi brodovi, u pravilu katamarani, sporima ih čini red plovidbe. Primjere ne trebamo tražiti daleko, dovoljno je usporediti jedine dvije linije što kvarnerske otoke povezuju s Rijekom.

Brže nego kopnom

Na liniji od Novalje do Rijeke brod ima samo jedno zaustavljanje, u Rabu. Putovanje od Novalje do Rijeke traje dva sata i 40 minuta, od Raba do Rijeke jedan sat i 45 minuta. Uistinu brzo, znatno brže nego kopnom, ma koliko brzi automobil imali. Autobus na relaciji Novalja – Rijeka vozi tri sata i pet minuta, a iz Raba pet minuta manje. Zaključak je jasan – s ta dva otoka do Rijeke bolje je putovati brzim brodom!

Druga je priča brzobrodska linija Mali Lošinj – Rijeka. Na njoj se putuje od tri sata do čak četiri i 35 minuta, ovisno o danu putovanja. Utorkom brod pristaje samo u Cresu, isplovljava u šest, a u Rijeci je u devet sati. Ponedjeljak je, zato, dugi dan – brod redom pristaje u Iloviku, Susku, Unijama, Martinšćici i Cresu. Svojedobno su mi pričali neki Lošinjani da vlastitim automobilom putuju do Cresa, pa se tamo ukrcavaju na katamaran. Tako im je brže i jeftinije. Katamaranom u Rijeku iz Cresa stižu za sat i 20 minuta, iskrcavaju se centru grada, većina onoga što im treba dostupno je bez vožnje, ne moraju misliti o parkingu.

Usporedimo, opet, s trajanjem autobusne vožnje na redovnoj liniji. Od Rijeke do Malog Lošinja autobusom treba putovati tri sata i 15 ili tri sata i 27 minuta, ovisno o odabranoj liniji – na raspolaganju su dvije. Iz Cresa autobusom se u Rijeku stiže za dva sata. Treba se ukrcati na trajekt, proći preko mosta, a ni kilometraža nije zanemariva. Proizlazi da treba birati dan kada s otoka putovati na kopno. Ali… nije to uvijek izvodivo! Često se mora na put baš onda kada se ništa povoljnoga ne poklapa. To je usud života na otoku, ponavljam po tko zna koji put: tko ga nije iskusio teško ga može razumjeti.

Brzobrodske linije s našim kvarnerskim otocima odlične su za žitelje malih otoka, Ilovika, Suska i Unija. Za »klasično« putovanje do Rijeke moraju gotovo tri dana provesti na putu, dvije noći spavati izvan svog doma. Moraju putovati brodom i autobusom. A, nisu im baš uvijek ni pogodne redovne linije. Katamaran im nudi mogućnost da sve obave u jednom danu, putovanje i posao u Rijeci.

Putovanja klasičnim brodom

Gospođa koja mi je dala povod za ovaj tekst u šali je primijetila da »putovanje brzobrodskom linijom s Lošinja traje malo kraće nego nekad klasičnim brodom«. Dobro, nije baš tako. Starija generacija pamti i ta putovanja. Na Lošinj sam rijetko putovao brodom, i to već u vrijeme kada su tu liniju održavali »pjesnici«, šest jednakih brodova što su nosili imena šest jugoslavenskih pjesni8ka. Za ono vrijeme bili su to brzi i moderni brodovi. Plovilo se po pet, šest sati, ovisno o pristajanjima. U ugodnu ambijentu, gotovo redovito s nekim u društvu, nismo primjećivali koliko putovanje traje. Ali jednom, nikada doći… Isplovili smo iz Rijeke u 14 sati, a iskrcali se u Malom Lošinju nešto prije 23. Taj brod, koliko se sjećam Vladimir Nazor, pristajao je valjda svugdje gdje je bila riva. I nitko se nije ljutio, smatrali su takvo putovanje normalnim!

Još duže u sjećanje vraćaju me davna putovanja iz Novalje u Rijeku sa starim brodovima na parni pogon. Tu liniju uglavnom je održavao parobrod Kotor. Kako je znao zadimiti… Znali smo da dolazi prije nego što smo ga vidjeli. Pri kraju plovidbenog vijeka, umjesto ugljena, kotlove mu je zagrijavalo diesel gorivo, dim je sveden na minimum. Iz Novalje je isplovljavao oko devet sati a u Rijeci se, kod Bunkera, vezao nešto poslije 18. U neke dane plovio je još duže, imao je više pristajanja. Kasnije su došli gradovi i pjesnici, putovanja su donekle skraćena, ali je time izgubljena i draž putovanja. U salonu modernog broda nikome nije palo na pamet zaigrati briškulu i trešetu, niti marendati, s guštom odmotati tavijol s hranom. A tek danas, da li nekome na katamaranu pada na pamet marenda.

Brzi brodovi

Svi mediji, kada objavljuju prometne informacije javljaju, između ostaloga, »da katamarani plove po redu plovidbe«, ili »da je katamaranski promet u prekidu« na nekoj liniji. Sve je točno, greške nema. Osobno, sam sebe pitam: zašto katamaranski, a ne brzobrodski promet, što je ispravnije. Ne mora svaki brzi brod biti katamaran. Prve brze brodove Jadrolinija je imala prije puno godina i nisu bili katamarani, nego jednotrupci, hidrokrilci Vihor i Delfin. Održavali su linije za Rab i Mali Lošinj.

Najbrže i najjeftinije

Prijatelj koji otprilike šest mjeseci provodi u Pagu, također, kada mu odgovara, koristi brzobrodsku vezu. »Dođem u Novalju, u jutarnjim satima lako nađem parking, odmoran dođem u Rijeku, obavim posao i navečer sam kod kuće. Najbrže i najjeftinije. Koliko bih vremena proveo za volanom, koliko potrošio za i gorivo i trajekt. A koliko bih se umorio…«