Prije dva tjedna na ovom sam mjestu objavio tekst naslovljen »Ribari žele uništiti svoje brodove«. Tema mu je bio natječaj za »trajni prestanak ribolovne aktivnosti« – prevedeno scraping, uništavanje ribarskih plovila.

Natječaj što ga je raspisalo resorno ministarstvo. Komentirao sam veliki odaziv ribara, koji su na natječaj prijavili više od 100 plovila. Nekoliko dana potom nazvao me telefonom Damir Birkić, profesionalni ribar iz Biograda, u funkciji predsjednika Udruženja ribarstava Hrvatske gospodarske komore.

Dobro znano ime u ribarskim krugovima, jedan od naših jačih ribara. Njegova tvrtka Adria Octopus ima dva broda plivaričara za lov male plave ribe.

Zasmetalo mu, kaže, što se iz navedenog teksta stječe dojam »da ribari jedva čekaju riješiti se broda i napustiti ribarstvo.« Ne znam, možda su čitatelji stekli takav dojam, ali tako nisam koncipirao tekst.

U središtu pozornosti bila mi je velik broj prijavljenih brodova, što me neugodno iznenadila. Jer, bez obzira na mnoge probleme što ih imaju hrvatski ribari, nisam pobornik svih mjera koje nam nameće Europska unija.

– U odnosu na ribolovne mogućnosti imamo velik kapacitet flote, ne velik nego prevelik. Scraping je jedna od mjera zaštite ribara, a nitko od nas nije sretan što mora dati brod na uništenje. Budite sigurni da mnogi ribari ne žele scraping, ali su prisiljeni riješiti se broda. Flotu se mora smanjiti, čime nam se oduzima pravo na rad, ističe Damir Birkić.

Prisiljeni smanjiti kapacitet flote

A nedostatak radne snage, na što se pozivaju mnogi ribari?

– Radne snage ima, kvalitetne ribare može se naći na inozemnom tržištu rada, na primjer, dobri ribari su Filipinci, pa Peruanci. Nitko, međutim, neće stranca ako može naći radnika u Hrvatskoj, iako naše ljude više plaćamo. Dok se može naći naš čovjek, ja neću tražiti stranca.

Damir Birkić ne prihvaća tvrdnje da se brodove daje u scraping zbog starosti.

– Godine za brod nisu važne, ako je dobro održavan uspješno može raditi s 50 i više godina. Problem je što smo prisiljeni smanjiti kapacitet flote. Ne događa se to samo u Hrvatskoj. Još je drastičnije u Španjolskoj, oni moraju prepoloviti flotu.

Sada imaju 2.500 brodova, s ograničenjem na 130 radnih dana godišnje, tako da im je poslovanje postalo neekonomično. Zato moraju smanjiti flotu na 1.250 brodova, da dobiju više radnih dana. Pri određivanju mjera gleda se broj ribolovnih dana. I nama se oni stalno smanjuju, kao i ulovi. Moramo koordinirano raditi, to nam je uvjet opstanka.

I za zaključak ističe:

– Predajom broda u scraping ribar prodaje svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, odriče se generacijskog nasljeđa. U našem ribarstvu brod predstavlja cjeloživotno i generacijsko investiranje i odjednom zauvijek odlazi iz ribarova života. Nije to laka odluka, trajno odricanje od broda, a brod je život generacijama.

Vezano uz scraping čuo sam i drugačije tvrdnje. Neću imenovati čovjeka, ne želim mu prirediti neugodnosti, jer s njegovim razmišljanjem mnogi se ne slažu. Telefon bi mu se pregrijao od poziva.

Vrstan je poznavatelj jadranskog ribarstva, ne samo hrvatskog, u ribarstvu od djetinjstva do mirovine, a ni sada posve ne miruje. Nije na brodu, ali ih svakodnevno dočekuje i ispraća. Često posjećuje talijanske ribarske luke. Prilikom odlaska u mirovinu nije razmišljao o scrapingu, imao je kvalitetno rješenje.

Kriva je naša država

– Preveliko je zanimanje za scraping a, po mom mišljenju, za to je kriva naša država, ona daje ribarima velike novce. Talijani rade drugačije, njihov model smatram ispravnijim. Tamošnji ribari moraju predati na uništenje kompletan brod, dozvoljeno im je samo zadržati alate.

Naši sve demoliraju, skidaju što god mogu i predaju goli trup, ma pola golog trupa. Opremu i uređaje prodaju, često zarade još onoliko, koliko su dobili od države. Neki dobiju više nego što im brod vrijedi. Zato im je isplativije dati brod u scraping, jer za tolike novce nitko ga neće kupiti.

Sugovornik ima još jedan prijedlog za plaćanje scrapinga. On smatra da bi očevidnik, odnosno količina ulova, trebala biti mjerilo za određivanje iznosa naknade, a ne bruto tonaža broda. Na isti način, prema njegovim riječima, trebalo bi plaćati naknadu brodu za lovostaj.

– Uspješan ulov nije zasluga broda, ma koliko bio velik i moderan, nego kvalitetnih ribara na njemu. Neka mjerilo bude prosječan ulov u minule tri godine. Ovako se događa da više dobije onaj tko slabo lovi i malo radi, jer ima veliki brod, nego uspješan ribar, vlasnik manjeg broda. Godinama sam to predlagao, ali ne prolazi. Ne lovi brod, nego ljudi!

Spominjanje ulova i uspješnosti ribolova, neminovno nameće pitanje o sadašnjim ulovima. Proteklo je mjesec dana lova male plave ribe, lovostaj je istekao krajem svibnja, taman je nastupio pun Mjesec. Sugovornik je imao dnevno svježe informacije o ulovima, često je nazočio iskrcaju.

– Ribe ima, to uvijek tvrdim! I za proteklog mraka dobro se lovilo. Jasno, ribu treba tražiti, za njom ploviti, tko prati sigurno je vidio da brodovi plivaričari nisu svijetlili u Riječkom zaljevu, odlazili su dalje i iskrcavali u najbližim lukama.

Svijetlili nasred Jadrana

Suvremeni AIS sustav daje mogućnost svakome tko tko želi, i koga zanima, da u svakom trenutku prati kretanje ribarskih brodova. I ne samo ribarskih, nego praktički svakoga broda. Priču o automatskom identifikacijskom sustavu ovdje neću širiti, današnja tema je ribarstvo. Uvod o AIS-u trebao mi je tek za potvrdu onoga što je rekao iskusni ribar: ribe ima ali je treba tražiti i za njom ploviti.

Zahvaljujući AIS-u za proteklog mraka pratio sam radne pozicije hrvatskih brodova plivaričara. Da čovjek ne povjeruje gdje su mnogi radili – doslovno nasred Jadrana. U nekom davnijem vremenu govorili bismo: u međunarodnim vodama. Danas je to hrvatski gospodarski pojas. Stekao sam dojam da su neki bili bliže talijanskom nego našem kopnu.

U tom akvatoriju rade mnogi koćari, više talijanski nego naši. Plivaričari su rijetkost ali, očito, tamo je bila riba. Drugo je pitanje kako su radili, svijetlili na otvorenom moru. Također, ne vjerujem da su im mreže dolazile do dna, ma koliko bile visoke. Kada ima ribe, sve se podnese i sve se isplati. Dobri ulovi zacijelo nisu izostali. U suprotnom ne bi radili tako daleko!