Pirga (Serranus scriba, Linnaeus, 1758) je riba iz porodice vučica (Serranidae) i može narasti do 30 centimetara u dužinu, a pritom težiti 0,42 kilograma. Prosječni su primjerci ipak znatno lakši i teže uglavnom oko 0,04 kilograma.

Građe je tijela tipične za obitelj kojoj pripada. Ima krupnu glavu s velikim bogato ozubljenim ustima koja odaju izuzetno proždrljivu ribu. Boja joj varira u zavisnosti od dna na kojem obitava. Temeljno je svijetloplavičasto-žućkasta, s pet do sedam tamnije smeđih do intenzivno zagasitocrvenih prstenastih pojaseva koji prema trbušnoj strani blijede. Na boku iznad analnog otvora ima karakterističnu modroljubičastu mrlju nejasnih rubova, koja je u sredini jasno svjetlija. Glava i škržni zaklopci su joj prošarani finim mrežastim uzorkom s gornje strane tirkiznoplave, a prema dolje blijedosivosmeđe boje.

Peraje su joj solidno razvijene. Krljušt je sitna, a bočna linija, iako nešto slabije vidljiva, postoji cijelom dužinom tijela.

Pirga nastanjuje uzobalni pojas mora od 5 do 20 metara, no katkad se može naći i na dubinama do 50 metara. Voli zaraštena dna na kojima pronalazi zaklon odakle vreba svoj plijen. Hrani se svime što se miče pri čemu je posebno lakoma na rakove. Na izrazito hridinastim terenima i obalama koje se strmo ruše vrlo je rijetka.

Najbrojnija je u međuotočkim kanalima srednje Dalmacije.

Pirga je dvospolac, a mrijesti se krajem proljeća i početkom ljeta. Jaja pričvršćuje za kamenje na dnu.

Pirga se može loviti tijekom cijele godine, no ipak nešto uspješnije u toplijem dijelu. Mada su velike pirge na većem dijelu Jadrana cijenjena lovina, rijetko ih tko ciljano lovi. Uglavnom se ulove slučajno tijekom lova ostale plemenitije ribe. Tako se zapravo pribor za lov pirge i ne razlikuje od pribora za lov ostalih pridnenih vrsta, s tim da bi veličinu udica i debljinu strune valjalo prilagoditi veličini lovine. Optimalne su prame promjera 0,25 do 0,35 milimetara, s udicama širine luka od 10 do 15 milimetara, s tim da valja naglasiti da pirgama pretjerana veličina udica i ješke ne smeta. Jednako je tako fluorokarbonska struna, koja je kod većine predveza imperativ, u lovu pirgi nebitan detalj. Kao agresivna i uvijek gladna vrsta, bez oklijevanja će napasti i plijen velik poput nje same.

Za osnovu je idealno koristiti upredenicu manjeg promjera, ne toliko zbog pravovremene kontre već prvenstveno radi pravovremenog odljepljivanja ribe od dna. Naime, pirga će se nakon što pokupi ponuđenu ješku trenutno pokušati zavući u najbliži zaklon, što često dovodi do zadjeva. S upredenicom se takav razvoj događaja lako može izbjeći.

U skladu s tim, i štap bi trebao biti osjetljivog ‘detektorskog’ vrha s kojim se lako uočavaju riblji potezi.

Na plićim se terenima pirge mogu potražiti zabacivanjem pribora neposredno uz veće kamenje u čijoj se sjeni najčešće krije barem jedna riba.

Relativno se često ulovi i na laganu panulu ako se ova provlači nad terenima na kojima pirga obitava.

U izvlačenju pirga ne pruža ozbiljniji otpor, a budući da u pravilu duboko guta udicu, praktično je pri ruci imati peanke, kirurška kliješta radi lakšeg oslobađanja.

Kao i kod većine ostalih pridnenih vrsta, i pirge su osjetljive na promjenu pritiska, što se najčešće očituje na jednjaku koji napuhan ispuni usta. Ukoliko se ulovljena pirga namjerava vratiti u more, tada taj mjehur valja probušiti vrhom udice kako bi riba mogla zaroniti i preživjeti.

Pirga se može pripremati na razne načine, no najčešće završi u brudetu ili juhi kojoj daje posebnu, vrlo ugodnu aromu.