Kobna »zamka za brodove«, pličina Pupak, nedaleko otočića Galijula, najjužnije točke hrvatskog teritorija, jedno je od navigacijski najopasnijih mjesta na Jadranu i poprište dosad još sasvim neutvrđenog, ali nesumnjivo velikog broja pomorskih nesreća, od antike do modernog doba.

U podmorju pličine Pupak dosad su otkriveni ostaci najmanje sedam potonulih brodova, četiri antička, od kojih bi najstariji mogao biti čak iz 3. stoljeća prije nove ere te još tri novovjeka, od kojih je najmlađi neidentificirani parobrod s početka dvadesetog stoljeća. Arheološki nalazi ukazuju na to da bi među pronađenim predmetima mogli biti i ostaci s još većeg broja brodova koji su na smrtonosnoj pličini završili svoje plovidbe.

Ova iznimna lokacija već je šest godina predmet zaštitnog istraživanja Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda, u kojem je i ove sezone sudjelovao poznati kraljevički ronilac Danijel Frka, neumorni istraživač koji već desetljećima pronalazi i dokumentira olupine brodova i aviona u jadranskom podmorju, a njegovi su nebrojeni zaroni rezultirali i izdavanjem nekoliko knjiga kojima je autor ili koautor, od kojih je najpoznatija »Blago Jadrana«, u koautorstvu s Jasenom Mesićem.

– Ove mi se godine ponovo osmjehnula sreća da sam sudjelovao u seriji za mene najuzbudljivijih podmorskih arheoloških istraživanja i to na čarobnom i najusamljenijem mjestu na Jadranu – otoku Palagruži i okolnom akvatoriju. Doduše, to za mene nije bio prvi susret s Palagružom, jer sam s pokojnim Tončijem Gavranićem, Larom Denona i Dejanom Terzićem još 2001. godine na njoj boravio tjedan dana u sklopu projekta Hrvatskog ronilačkog saveza »Palagruža-ronilački park«. Nažalost, tada je naš naivni prijedlog da se barem mali dio podmorja Palagruže proglasi podmorskim parkom, pod pritiskom ribarskog lobija, završio u nekoj ladici Ministarstva mora, gdje vjerojatno leži zaboravljen do danas. No, snovi i želje nas zaljubljenika u more i ovisnika plavih dubina, da se Palagruža i njezina podvodna kulturna baština zaštiti, nije nestala. Naprotiv, rezultati posljednjih istraživanja bude nadu da će se to jednog dana i ostvariti, kaže Frka.

Podvodna bajka

Palagruža je za ronioce, dodaje, poput čudesne bajke.

– Kao neki kameniti spomenik okružen s nekoliko manjih otoka i hridi, izdiže se strmo iz mora nasred Jadrana. Njezin stjenoviti hrbat doseže nadmorsku visinu od 92 metra, a na njegovu najvišem vrhu nalazi se jedan od najstarijih svjetionika na Jadranu, koji je izgradila Austro-Ugarska još davne 1875. godine u sklopu velikog zahvata modernizacije plovnih putova Jadranom. Palagruža je malen otok, s otokom Mala Palagruža dugačak je nekih 1600 metara i samo 280 metara širok. S otočićima Kamik od Oštra i Kamik od Tramuntone, hridima Volići, Baba i Gaće te otočićem Galijula, tvori jedinstveni arhipelag koji je stoljećima bio ribarski »Eldorado« južnog Jadrana. Od Komiže na Visu udaljena je 42 nautičke milje, a od grada Vieste na talijanskoj obali samo 25 milja, kaže Frka.

No dok su ribari u velikom broju na Palagružu dolazili zbog obilja ribe, manje dobronamjerni posjetitelji u velikom su broju dolazili zbog bogatstva arheoloških nalaza na tom području.

– Budući da je poznato kako je podmorje Palagruže oduvijek bilo cilj ribolovaca, ali i podvodnih pljačkaša, nerijetko i onih koji su se do nje zalijetali brzim brodicama, s obližnje talijanske obale, osnovni cilj našeg istraživanja bio je zaštita ugroženih arheoloških nalaza, nastavak sustavnog prikupljanja dokaza potrebnih za znanstvenu interpretaciju poznatih brodoloma i sistematskog pretraživanja pličine Pupak radi pronalaska novih arheoloških nalazišta, ističe ronilac.

U akvatoriju Palagruže i Galijule ovogodišnja je ekspedicija zbog loših vremenskih uvjeta trajala nešto kraće od prethodnih, no kako Frka ističe, obavljene su sve postavljene zadaće, nakon kojih slijede znanstvene analize prikupljenih podataka i predmeta, s ovog jedinstvenog arheološkog lokaliteta. Iskusni ronilac ističe kako je već pri prvom zaronu na pličini Pupak ostao zatečen bogatstvom arheoloških nalaza, ali i kako mu je odmah bilo jasno zbog čega je ovo mjesto toliko opasno.

– Kada smo po prvi puta zaronili u predivno bistro more pokraj pličine Pupak, našli smo se usred posve nestvarnog i očaravajućeg podmorskog pejzaža koji nas je sve ostavio bez daha. Roneći sa strahopoštovanjem oko prijetećih nazubljenih stijena koje se, iz dubine od nekih četrdesetak metara, strmo uzdižu do samo pola metra ispod površine mora, shvatio sam zbog čega je ova pličina uzela danak tolikom broju brodova. Sam vrh grebena dug je oko osamdeset, a širok pedesetak metara, a nekoliko vrlo oštrih stijena nalazi se tik ispod površine. Na njemu nema nikakve vanjske oznake, što ne čudi, jer su ovdje zabilježeni najveći valovi na Jadranu, koji su dosegnuli visinu od gotovo devet metara. Njima ne bi mogla odoljeti nikakva umjetna građevina niti oznaka pličine, kaže Frka.

Podmorski greben

Kobna »zamka za brodove« nedaleko otočića Galijule, objašnjava, djelovala je tisućama godina na jednostavan, ali smrtonosan način.

– Iskusni pomorci, ugledavši za vrijeme plovidbe pred sobom otočić Galijulu, zaobilazili bi ga u širokom luku od nekoliko stotina metara, kako bi ostali na sigurnoj udaljenosti te izbjegli opasnost od nasukavanja. No to naprosto nije bilo dovoljno, jer bi zapravo naletjeli ravno na gotovo 700 metara dugačak podmorski greben na čijem je kraju, poput smrtonosnog pauka vrebala svoje žrtve podmorska hrid Pupak koju je moguće primijetiti samo iz neposredne blizine, kada je već prekasno za bilo kakav manevar. Zajahavši na nazubljen vrh podmorskog grebena, osjetljivi brodski trup bio bi u kratko vrijeme naprosto prepiljen oštrim vrhovima stijena i brodovi bi potonuli, kliznuvši niz strme litice u dubinu u podnožje grebena. Druge bi nevrijeme i valovi naprosto smrvili u tisuće komada, a njihov bi se teret rasuo po dubokim pukotinama kojima je izbrazdan uzduž i poprijeko cijeli greben, kaže Frka.

Upravo zbog toga od nekih su brodova pronađeni samo ostaci tereta, među kojima su amfore različitih tipova, olovni ingoti i drugi teret, a zbog smještaja olupina i dijelova tereta, ronioci pretpostavljaju da su neke, starije olupine iz antičkih vremena ispod novijih olupina brodova koji su potonuli na istom mjestu. Svaki zaron na lokaciji, objašnjava, organiziran je u parovima, s točno određenim zadacima, a svaki pojedinačni značajniji nalaz ronioci moraju označiti plutačom, kako bi se njihova lokacija mogla snimiti dronom, što uvelike pomaže u točnom određivanju relativnog položaja, u odnosu na ostale nalaze, kao i na evidentiranju svih nalaza.

– Tijekom prvih ronjenja nastavili smo sa zaštitnim istraživanjem nalazišta gdje su pronađeni ostaci antičkog broda iz 1. stoljeća prije nove ere. koji je prevozio teret hispanskog porijekla. Već prvih godina istraživanja među ostacima tereta pronađena su i dva ingota olova koji su vrlo rijedak tip nalaza u našem podmorju. Antički ingoti olova, koji su oblikom slični današnjim polugama srebra ili zlata, bili su sastavni dio opreme onodobnih brodova te su služili za popravke oplate, kaljužne pumpe i sidara tijekom plovidbe, kaže Frka.

Olovo je, objašnjava, osim toga bilo i vrlo vrijedna i tražena trgovačka roba u doba antike koja se prevozila brodovima na čitavom prostoru Sredozemlja. Za arheologe je značajno što su ingoti bili označavani žigovima – natpisima s kraticama imena proizvođača ili vlasnika rudnika pomoću kojih ih se točno može datirati, ali također i otkriti položaj rudnika iz kojih je olovo eksploatirano.

– Iako je postojala mala vjerojatnost da ćemo pronaći još koji ingot, mi smo detaljnim pretraživanjem stjenovitih predjela pličine, u dubokim usjecima, uspjeli pronaći nove ingote i olovne dijelove kaljužne pumpe antičkog broda. Do kraja treće godine istraživanja, tijekom dekompresije na plitkom dijelu grebena, pronašli smo ih u kamenitim pukotinama čak dvanaest, a narednih godina još nekoliko. Njihov broj znanstveni je dokaz da oni nisu bili dio opreme broda, već dio trgovačkog tereta, odnosno da smo uspjeli otkriti ostatke prvog antičkog broda s teretom ingota olova u hrvatskom podmorju, što je prvorazredan arheološki nalaz, ističe..

Jezovita predaja

More je članovima ekspedicije odlučilo prirediti još neka iznenađenja. Daljnja ronjenja bila su usmjerena na druga područja oko grebena, gdje na jugozapadnom dijelu na dubini do 27 do 42 metra počiva olupina željeznog parobroda dužine nekih između 50 i 60 metara, koji je po izgledu trupa, parnome stroju i drugim konstruktivnim elementima datira s kraja 19. ili prvih dekada 20. stoljeća.

– Trup parobroda je u poluraspadnutom stanju, a naše detaljnije pretraživanje olupine nije dalo nikakvih rezultata koji bi pomogli radi utvrđivanja njegovog imena ili barem porijekla, pa će vjerojatno biti potrebno konzultirati raspoložive arhive. Poznati profesionalni ronilac-koraljar Tonko Borčić iz Komiže još je ranih devedesetih godina upravo s te lokacije izvukao prekrasno ukrašen brončani top, a istraživanje koje je nekoliko godina kasnije organiziralo Ministarstvo kulture pod vodstvom arheologa Marijana Orlića i Marija Jurišića, pronašlo je i izvuklo još jedan, nešto manji brončani top, te su oba danas izložena ispred Komune u Komiži. Prema natpisima i grbovima s ova dva topa, utvrđeno je da su pripadali mletačkom brodu iz 16. stoljeća, a tadašnja istraživanja upućivala su da se ostaci mletačkog broda možda nalaze ispod olupine parobroda, kaže Frka.

Ronioci istraživačkog tima u nastavku istraživanja dobili su zadatak da pokušaju pronaći i druge dijelove opreme i naoružanja mletačkog broda.

– Osim dva topa od kovanog željeza ojačana metalnim prstenovima te dva sidra, pronađena u ranijim istraživanjima, oštro oko ronioca specijalne policije otkrilo je u uskom procijepu među stijenama još jedan brončani top, sličan velikom topu iz Komiže. Sam nalaz predstavlja povijesno i umjetnički važan spomenik te će za njegovo vađenje, konzervaciju i izlaganje biti potrebno provesti posebno organiziranu akciju. S ciljem eventualnog pronalaska tereta mletačkog broda koji bi mogao pružiti nove informacije potrebne za opširniju interpretaciju broda, na lokaciji je pomoću mamut sisaljke iskopana i jedna probna sonda. U sondi nisu otkriveni ostaci tereta, već dobro sačuvani dijelovi drvene brodske konstrukcije čiji uzorci su poslani na radio karbonsko datiranje. Analize će pokazati kriju li se ispod pijeska ostaci mletačkog broda ili možda samo otpali dijelovi drvenog nadgrađa novovjekovnog parobroda, nastavlja ronilac.

No to nije bilo sve, dodaje, jer u jednoj od kamenitih pukotina, u plitkom dijelu, na sjeveroistočnoj strani grebena, pronađen je još jedan željezni top, čiji nalaz možda potvrđuje jezovitu narodnu predaju s otoka Sveca.

– Ovaj model topa proizvodio se u osamnaestom i devetnaestom stoljeću pa očigledno nije pripadao mletačkom jedrenjaku. Prema do sada sačuvanim i objavljenim zapisima nekih povjesničara, postoji mogućnost da je top pripadao jednom engleskom jedrenjaku koji se nasukao na Pupak 1815. godine. Prema predaji, dio njegove posade uspio se ukrcati u brodski čamac i doploviti do otoka Sveca, gdje su se iskrcali. Stanovnici Sveca, spazivši na jednome od iscrpljenih brodolomaca sjajnu kopču za remen, misleći da je zlatna, poubijali su brodolomce, ostavivši na životu samo jednog dječaka. No istina o ovom događaju došla je do ušiju engleskih vlasti na Visu, koji su odmah pohvatali počinitelje i osudili ih na smrt, kaže Frka.

Zaštićeni nalazi

Dosadašnja su istraživanja, zaključuje, dala izuzetne rezultate, s više dosad nepoznatih nalaza u hrvatskom dijelu Jadrana, poput amfore hispanskog tipa ili dosad neotkrivenih dijelova brodske opreme, poput male olovne prečke brodskog sidra, vjerojatno korištenog na vrlo maloj brodici ili pomoćnom čamcu nekog antičkog broda, a pličina Pupak zbog svoje izuzetne vrijednosti sigurno će još godinama biti predmet arheoloških istraživanja, s ciljem zaštite ovog lokaliteta kao i akvatorija Palagruže.

JADRANSKAPODVODNA ZAMKA
Plicina Pupak kraj otocica Galijula

– Višegodišnja izuzetno uspješna arheološka istraživanja u podmorju Palagruže potvrdila su da se, s arheološkog stajališta, radi o iznimno kompleksnoj situaciji u podmorju pličine Pupak. Riječ je o mikrolokaciji na kojoj su do sada otkriveni ostatci najmanje četiri antička i tri novovjekovna brodoloma. Oni na jedinstveni način svjedoče o našem kulturnom identitetu, zahvaljujući kojima smo danas prepoznatljivi kao zemlja tisućljetne pomorske tradicije čija je povijest bitno i neraskidivo vezana uz more. Upravo je zbog toga jedna od najvažnijih zadaća arheologa, konzervatora i istinskih zaljubljenika u more očuvanje naše podmorske kulturne baštine. U nastojanju da otkrijemo tajne koje krije naše more, štitimo njegovo bogatstvo i raznolikost kako bismo ga sačuvali za buduće generacije. Zahvaljujući iskustvu i velikom trudu stručnog tima tijekom višegodišnjih istraživanja zaštićeni su brojni arheološki nalazi. Ipak, rasvijetljen je samo dio tajni koje krije ova čarobno privlačna i misteriozna pličina pa s velikim nestrpljenjem očekujemo nastavak istraživanja, zaključuje Frka.

Koštice maslina iz dvije amfore

Jedan od nalaza od prije tri godine, prema njegovim riječima zaslužuje pobliži opis. U južnom sektoru pličine, naime, još su tijekom prvih istraživanja pronađene dvije cijele amfore koje su ukazivale na moguće otkriće novog nalazišta antičkog brodoloma iz trećeg stoljeća prije Krista, s teretom grčko-italskog tipa amfora čiji sadržaj je ostao dijelom sačuvan.

– Naši ronioci otkrili su nekoliko novih amfora ispod kojih su dokumentirani i ostaci drvenih elemenata koji su potvrdili da amfore nisu tzv. usamljeni nalazi bez konteksta, već su zaista ostaci još jednog brodoloma. Dvije amfore su radi detaljnije analize i datacije izvađene i pažljivo spremljene za transport i analizu materijala koji je ostao u njima. Po povratku na Vis, u gradskom muzeju, u suradnji s višim kustosom, arheologom Borisom Čargom, započelo je ispiranje pijeska iz amfora. Nadali smo se košticama grožđa, no u ispiranom materijalu počele su se pojavljivati veće koštice, za koje je utvrđeno da su koštice maslina. Neke od njih čak su imale sačuvan i dio »mesa«, odnosno usplođa, s vidljivom vanjskom teksturom ovojnice. To je prvorazredan nalaz i u svjetskim okvirima predstavlja vrhunsko otkriće koje je iznenadilo voditelja istraživanja Juricu Bezaka, budući da se, prema podacima iz literature, u ovom tipu amfora koje su se proizvodile tijekom trećeg i drugog stoljeća prije Krista na području južne Italije transportiralo vino. Sačuvani plod i koštice maslina će nakon arheobotaničkih analiza pružiti niz novih spoznaja o trgovini u doba antike, vrsti masline i području gdje su se one proizvodile, govori o nevjerojatnom nalazu Frka.

Istraživanje ništa manje zanimljivo od nalaza

Osim neprocjenjivo vrijednih i zanimljivih arheoloških nalaza, ništa manje zanimljiva nije ni sama provedba znanstvenih istraživanja na tako udaljenoj i negostoljubivoj lokaciji, poput Galijule i pličine Pupak, koja i danas može biti jednako opasna kao u prošlosti.

– Organizacija ovako ozbiljnog arheološkog podmorskog istraživanja na tako udaljenoj lokaciji kao što je Palagruža nije nimalo jednostavna i uvijek iznova predstavlja velik izazov. Uz povoljne vremenske prilike istraživanje traje oko dva tjedna pa zato treba na Palagružu svaki puta s Visa dopremiti impozantnu količinu hrane i pića za deset do dvanaest osoba, ovisno o sastavu ekipe, zajedno s još većom količinom opreme. Srećom, logistička potpora pronađena je u pouzdanom Zvonku Nađu, vlasniku ronilačkog centra ANMA iz Visa, koji svake godine stavlja na raspolaganje svoj brod kao mobilnu bazu za podvodne operacije. Osim što je vrstan pomorac, Zvonko je i sjajan ribar i poznaje Palagružu, a osobito Galijulu i okolne grebene kao svoj džep pa je stoga njegovo iskustvo uvijek dragocjeno. Budući da je smještaj za ronilačku ekipu osiguran u apartmanima svjetionika Palagruža, dok se Zvonko i njegov ronilačko-ribarski brod ljuljuškaju na sidru ispred Velog žala, na kraju svakog ronilačkog dana čeka nas oko pola sata planinarenja strmom i zavojitom stazom među stijenama pokrivenim kaparima od Velog žala do svjetionika gdje su nam susretljivi domaćini, naši svjetioničari stavili na raspolaganje sve potrebno. Opremanje Zvonkova broda u viškome portu za putovanje do Palagruže traje najmanje dva dana, tijekom kojih do broda dovozimo sve stvari a zatim slažemo u taj oko deset metara dugačak brod nevjerojatne količine svakojake opreme, hrane, vode, goriva, bezbroj ronilačkih boca, kompresor, pumpe, podvodne sisaljke i još brdo raznoraznih neophodnih stvari. I danas se čudim kako sve to kao nekom čarolijom nestane u utrobi Zvonkovog nevelikog broda, kaže Frka.

Dolazak na Palagružu i iskrcaj sve sile opreme, hrane i osobnih stvari svakog od članova ekspedicije još su zanimljiviji.

– Poslije dugih osam sati plovidbe do Palagruže, odmah po dolasku pristajemo uz donju »postaju« prave pravcate žičare, usidrene u moru podno svjetionika i ukrcavamo stvari u košaru, koja ih zatim diže do terase svjetionika visoko iznad nas. Nekada se taj posao obavljao na ruke i ako je bilo sreće, pomoću magarca, popularnog Ćore koji je teret strpljivo prenosio od žala do svjetionika. Priča se da bi Ćoro, čim bi u daljini ugledao svjetioničarski brod, pobjegao i sklonio se znajući što ga čeka na najnepristupačnijem dijelu otoka. Danas Ćore više nema, ali srećom, zamijenila ga je žičara i tako barem malo olakšala život na ovom pustom otoku, priča Frka.