Bilo je već iza ponoći, sam na rivi, nigdi nikoga. Reka san sam sebi, još jednom pa doma. I u potpunom mraku, nakon samo nekoliko okreta manicom role osjetio sam težinu i pumpanje
povezane vijesti
Iz Vodica nam se javio Boris Ivičin koji je, premda inače prekaljeni lignjolovac, uspio igrom slučaja uloviti svoju prvu lignju s kraja. Evo kako se to zbilo:
– Nikad u životu nisam lovio lignje s obale. Uvijek i samo brodom. Sa rive spinam brancine pa sam i te večeri oko ponoći otiša u Tribunj di su svitla na rivi, probati privariti kojega. Bilo je puno malih od 10 deki neaktivnih za bilo što.
A toliki nisu ni ciljana lovina – priča nam Boris.
– Nabacivao sam skoro uru vrimena u nekoliko pravaca, međutim ništa. Štufa sam se toga i spremajući varalice u priručni kufer ugleda sam jedan crveni Yo-Zuri za skosanje kojemu sam baš dan ranije zalipija olovno otežanje.
Montira sam ga na štap i zabacija dosta daleko. Baca san i vrtija rolu malo brže iz straha da mi ne potone duboko i zadije za kamen ili neku tvrdu travu – nastavlja Boris svoju priču.
– Bilo je već iza ponoći, sam na rivi, nigdi nikoga. Reka san sam sebi:
– Još jednom pa doma.
I u potpunom mraku, nakon samo nekoliko okreta manicom role osjetio sam težinu i pumpanje. Lagano sam je vukao i molio Boga da je primila sa glavom, a ne sa ona dva velika kraka koji znaju puknuti jer sam je mora dignuti na rivu bez oprare koju naravno, nisam ni ponio.
I uspio sam! Moja prva lipotica je imala ravno po kila – priča nam Boris.
– Štap je bio Okuma Chili 250, mašinica Shimano Sedona 2500, struna multicolor upredenica sa FC predvezom Okuma Seafix.
Uspija sam to i slikati da pošaljem prijatelju u Zagreb jer nikada nisam lovija lignje sa rive.
S brodom sam ih ćapa bezbroj, a ova mi je bila prva jer mi se taj dan nije išlo na more brodom. Vjerojatno mi je ujedno i zadnja lignja s rive jer prijatelj i ja inače s kraja samo spinamo brancine – ispričao nam je Boris Ivičin.
