Mnoge karnivorne riblje vrste s posebnim apetitom napadaju mnoge mesne ješke koje nikada nisu bile ni blizu mora. Ni kišna glista u mnogim situacijama nije izuzetak
Većini riba su na vrhu jelovnika beskralježnjaci, u prvom redu crvi. Mekani su, kalorični, ukusni i tako provokativno vijugavi da im malo koja riba može odoljeti. U morskom je ribolovu daleko najpoznatiji i najkorišteniji veliki morski crv iz obitelji Eunice, a odmah za njim i njegovi sitni rođaci iz zone plime i oseke. Od domaćih vijugavaca tu je i naš jadranski bibi, a od inozemaca Coreani, Cordelle i još neki čija imena znaju izgovoriti samo rijetki poznavaoci predanja o crvima.
A upravo je korištenje tih inozemnih vrsta osvježilo pamćenje i iz naftalina izvuklo nekada vrlo često korišten mamac – kišnu glistu. Naši su stari jako dobro znali da riba, kad krene, jede sve što joj se ponudi. Skupi, ponekad teško nabavljivi i održivi crvi, jednako će brzo i kvalitetno nestajati u ribljim ustima kao i obične gliste.
Živa kišna glista je za neke ribe poput jegulje ješka broj jedan.
Do unatrag nekog vremena, kišna se glista koristila uglavnom na slatkim vodama, dok se na moru koristila samo u ribolovu jegulja. No nije nimalo neobično da će mnoge morske vrste, a pogotovo one koje žive u blizini riječnih ušća rado obogatiti meni s glistom koju je nanijela rijeka ili isprale kiše. Slična je reakcija mnogih riba i na terenima daleko od riječnih ušća i obale.
Pored uobičajeno proždrljive obalne ribe, glistu će vrlo rado napasti ovčica, arbun, fratar, pic, ušata, bugva ali i brancin, samo ako se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu.
