
Mnoge karnivorne riblje vrste s posebnim apetitom napadaju mnoge mesne ješke koje nikada nisu bile ni blizu mora. Ni kišna glista u mnogim situacijama nije izuzetak
Većini riba su na vrhu jelovnika beskralježnjaci, u prvom redu crvi. Mekani su, kalorični, ukusni i tako provokativno vijugavi da im malo koja riba može odoljeti. U morskom je ribolovu daleko najpoznatiji i najkorišteniji veliki morski crv iz obitelji Eunice, a odmah za njim i njegovi sitni rođaci iz zone plime i oseke. Od domaćih vijugavaca tu je i naš jadranski bibi, a od inozemaca Coreani, Cordelle i još neki čija imena znaju izgovoriti samo rijetki poznavaoci predanja o crvima.
A upravo je korištenje tih inozemnih vrsta osvježilo pamćenje i iz naftalina izvuklo nekada vrlo često korišten mamac – kišnu glistu. Naši su stari jako dobro znali da riba, kad krene, jede sve što joj se ponudi. Skupi, ponekad teško nabavljivi i održivi crvi, jednako će brzo i kvalitetno nestajati u ribljim ustima kao i obične gliste.
Do unatrag nekog vremena, kišna se glista koristila uglavnom na slatkim vodama, dok se na moru koristila samo u ribolovu jegulja. No nije nimalo neobično da će mnoge morske vrste, a pogotovo one koje žive u blizini riječnih ušća rado obogatiti meni s glistom koju je nanijela rijeka ili isprale kiše. Slična je reakcija mnogih riba i na terenima daleko od riječnih ušća i obale.
Pored uobičajeno proždrljive obalne ribe, glistu će vrlo rado napasti ovčica, arbun, fratar, pic, ušata, bugva ali i brancin, samo ako se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu.