Glavoč, riba koju svatko zna i koja je početnicima najčešće prvi ulov, danas je potpuno nepravedno zapostavljena lovina. U utrci za podlanicama, brancinima, zubacima i ostalim okrunjenim glavama Jadrana pored glavoča većina prolazi samo odmahujući rukom. Naravno, jadranski su glavoči zbog toga jako sretni.

Obitelj glavoča (Gobiidae) u Jadranu je predstavljena s više od četrdeset vrsta. Točan je broj teško reći jer zahvaljujući stalnom prilivu novih, popularno nazvanih lesepsijskih vrsta, taj broj stalno raste. No kada se spomene glavoč, najčešće se misli na pet vrsta.

Prvi na popisu i ujedno najveći od svih je glavoč pločar (Gobius cobitis, Pallas, 1814). Ova vrsta službeno naraste do 27 centimetara duljine i 0,40 kilograma težine. Neslužbeno (što znači da podaci još nisu uvedeni u znanstvenu literaturu) pločar može narasti i preko tih dimenzija čemu smo često mogli svjedočiti na sportskoribolovnim natjecanjima.

Najčešće nastanjuje plićake u kojima ima dovoljno velike i duboke zaklone. Često ga se može vidjeti kako naizgled nezainteresirano leži na kamenu u blizini svog skloništa u koje se na najmanji znak opasnost hitro zavlači.

Ipak, zbog radoznalosti i proždrljivosti ne zavlači se duboko već ostaje kraj izlaza što ga, ukoliko je u blizini spretni udičar, može koštati života. Boja mu varira od svijetlo žućkaste do tamno smeđezelene.

Drugi je glavoč krvoust (Gobius cruentatus, Gmelin, 1789) koji je ime dobio po karakteristično crveno obojanim ustima. Voli se zadržavati na zatravljenim dnima gdje iz zaklona vreba neoprezne žrtve.

Slijedi glavoč blatar (Gobius niger, Linnaeus, 1758) koji je najčešće tamnosmeđ do crn, s karakteristično izduljenim šipčicama prve leđne peraje koja je stoga duplo dulja od ostalih pa nalikuje na mali barjak. Iako zna biti i svijetlosmeđe boje, najčešće je taman, gotovo crn. Nastanjuje meka muljevita dna po čemu je zapravo i dobio ime.

Glavoč travaš (Zosterisessor ophiocephalus, Pallas, 1814) je možda najeksploatiranija vrsta. Nastanjuje ušća rijeka i plitka muljevitopjeskovita dna obrasla cvjetnicama Cymodocea nodosa i Zostera spp., a lovi se pridnenim mrežama sitnog oka, vršama i naravno udičarskim priborom. Izvrstan je kao ješka na plutajućem parangalu za brancina jer nadjeven na udici dugo živi.

Na kraju je ostao još najobičniji glavoč bijelac (Gobius bucchichi, Steindachner, 1870) koji pada kao najčešća žrtva udičara početnika i djece. Može ga se naći po svim plićacima gdje proždrljivo nasrće na sve što mu se na udici ponudi.