Sa stranica Operativnog programa za pomorstvo i ribarstvo Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva – tako se sada naziva u novoj konstelaciji Vlade – povremeno čitam objave. Usput, te su stranice prvenstveno namijenjene korisnicima, novinarima baš nisu zanimljive. Ali, vrijedi ih pratiti, ponešto se nađe. U proteklih mjesec dana pročitao sam tri informacije praktički identična sadržaja. Objavljena su imena brodogradilišta – rezališta za uništavanje ribarskih plovila. Najprije jedno, pa još jedno, pa i treće. Kako je krenulo, ne bih se začudio da se pojavi još koje. Očito, riječ je o isplativom poslu.

»Potvrdu o podobnosti za uništavanje ribarskih plovila ishodila su brodogradilišta Nauta Lamjana kojemu je sjedište u Kalima na Ugljanu, Uljanik Brodogradnja 1856 i Nuić Nautika iz Kaštel Štafilića.« Na kraju svake obavijesti stoji da će se »popis odobrenih rezališta ažurirati prema ishođenim odobrenjima.« Kako ružno… Brodogradilišta dobivaju ovlaštenja za uništavanje brodova. Umjesto da ih grade! Nažalost, to je sudbina današnje hrvatske brodogradnje, ali i ribarstva.

Prethodno, prije određivanja brodogradilišta za uništavanje, u drugoj polovici prošle godine resorno ministarstvo raspisalo je natječaj za »trajni prestanak ribolovne aktivnosti« – prevedeno scraping, uništavanje ribarskih plovila. Odaziv ribara bio je iznad svih očekivanja – podneseni su zahtjevi za 104 broda i brodice. To ne znači da se toliko ribara želi povući iz posla, jer neki imaju po dva, pa i više plovila. Oni žele smanjiti poslovanje, riješiti se starijeg broda, ili manjeg, a možda i većeg. Svi zahtjevi za scraping neće biti prihvaćeni, drastično bi bilo odjednom smanjiti ribarsku flotu za više od 100 plovila. Pročitao sam, također, da je najveće zanimanje za scraping iskazano u tri županije – Primorsko-goranskoj, Istarskoj i Zadarskoj.

Nitko neće u ribare

Uz ova saznanja ne treba čuditi što ribarska statika svake godine pokazuje manje ulove u odnosu na prethodnu. I taj trend će se nastaviti. Europska unija obvezuje nas na konstantno smanjenje ukupnog godišnjeg ulova, smanjuje se flota, tu su lovostaji, vremenske nepogode, osiromašenje morskih resursa… Mnogi ribari, ne od jučer, žale se da posluju na granici ekonomičnosti. Povoljno je za njih što taj isti EU nudi razne vidove pomoći iz svojih fondova. A, iz tih izvora ribarima se isplaćuje naknada za brodove predane u scraping.

Moramo smanjiti ribolovni napor. Ovu rečenicu godinama slušam, bolje je reći desetljećima, ušla je među ribare davno prije ulaska naše zemlje u EU. Od tada drastično je potencirana. U redu, pritisak na morska bogatstva treba smanjiti, ali moramo brinuti i o ribarstvu, značajnoj grani našeg gospodarstva. Preveliki je odaziv ribara na natječaje za »trajni prestanak ribolovne aktivnosti«. Ako sam dobro informiran, slično se događa i s druge strane Jadrana, i talijanski ribari iskazuju veliko zanimanje za scraping. U suprotnom, totalno bi nas izdominirali na moru gdje zajedno ribarimo. Ionako imaju neusporedivo veću flotu od naše.

Odakle tako velik interes za uništavanje plovila i trajni bijeg iz ribarstva? Zar je u toj djelatnosti uistinu tako loše, i tako teško poslovati? Ovo su neka od pitanja što se postavljaju pri spomenu scrapinga. Razumljivo je postupanje ribara koji imaju mala i stara plovila, s kojima slabo love a održavanje je skupo. Ili se bliže mirovini. Ali, prijavljeni su za scraping i brodovi u dobrom stanju, što bi mogli još puno godina uspješno raditi. Svojedobno je ribar, koji se odlučio riješiti jednog od svoja dva broda, opširno elaborirao razloge napuštanja ribarskog posla.

Na prvo mjesto stavlja ljude, nedostatak ribarskog kadra. Specifičan je to posao, zaposlenik na ribarskom brodu istodobno mora biti ribar i pomorac. Na bauštelu, govori on, stranca negdje s Dalekog istoka možeš istog trena uključiti u posao. Ribarski posao, međutim, nije za svakoga, on je specifičan, traži se određeno znanje, radi se na moru po svakakvim vremenskim uvjetima. Težak je to posao. Naši ljudi odlaze iz ribarstva, brzo nalaze lakše poslove, najčešće u turizmu. Teško je danas skupiti kvalitetnu posadu. Stariji još rade, čekaju mirovinu, a mladih nema. I vlasnik broda, ako je mlađi, novu egzistenciju najčešće nalazi u turizmu.

Zadovoljavajući ulovi

Prije odluke za scraping, ima i takvih slučajeva, neki vlasnici nudili su svoje brodove u najam, ali uzalud – nije bilo interesa. Neće danas više nitko u ribare. Šporki ribar, govorio mi je svojedobno jedan uvaženi Riječanin koji je imao sina ribara. Taj ribar bio je magistar znanosti koji je napustio dobro radno mjesto u velikoj grupaciji. Kompanjon s kojim se upustio u uspješnu ribarsku avanturu bio je, također, fakultetski obrazovan. Jedan drugi ili treći ribar diplomirao je na dva fakulteta, njegovo obrazovanje nema veze s ribarstvom i morem i – sve je napustio. Ne znam, nisam ga dugo vidio, možda se i on odlučio za scraping. Nije više mlad.

Slabi ulovi, odnosno neisplativost poslovanja, nije razlog za napuštanje ribarstva i uništavanje plovila, ističe jedan od onih koji su se odlučili za scraping. Bavi se koćarenjem i sadašnje stanje s ulovima ocjenjuje zadovoljavajućim. Oscilacije su neminovnost, tako se uvijek ribarilo i tako će biti ubuduće. Ne smetaju mu toliko ni ograničenja što ih nameće EU, smatra ih mjerama dugoročno održivog ribarstva. Ali, ponavlja i on, koga ukrcati na brod ako ne možeš naći domaćeg čovjeka s mora…

Drastična promjena

Znana su mi dva slučaja iz ranijih natječaja kada su vlasnici trajno napustili ribarstvo i predali brodove na uništavanje. Obojica su to učinila iz zdravstvenih razloga, više nisu mogla obavljati ribarski posao. Imali su dobre brodove, od 18 i 27 metara, ne nove, ali ni previše stare. Moglo bi se reći – u srednjim godinama. Nitko nije iskazivao zanimanje za preuzimanje tih brodova i nastavak poslovanja s njima. Držanje na mrtvom vezu nije bilo rješenje, jedini izlaz bio je scraping. – Dobio sam pristojno obeštećenje, mirovina nije velika, ali imam bazu za dopunski posao, rekao mi je jedan od njih, uz napomenu da mu se život drastično promijenio. »Sada mirno spavam kod kuće u krevetu…«

Država sve plaća

Kada se samo sjetim ne tako daleke prošlosti. Hrvatska je službeno postala kandidat za prijem u EU, a država je pokrenula velik program obnove i revitalizacije ribarske flote. Jer, kada uđemo u Europu “nema više novih brodova, nema novih alata…” Tim programom država je sufinancirala gradnju novih brodova, te rekonstrukciju postojećih. Od resornih ministarstava investitori su dobivali 30 posto bespovratnih sredstava, uz 10 posto vlastitog učešća i kredit po povoljnim uvjetima. Izgrađeno je dosta novih brodova, ali manje od planiranoga, svi osigurani novci nisu utrošeni.

Danas smo na suprotnom polu. Država plaća za uništavanje plovila!