Kapica svetog Jakova (Pecten jacobaeus, Linnaeus, 1758) je školjka iz porodice češljača (Pectinidae).

Glavna su joj hrana lebdeći organski detritus i plankton.

Kapica svetog Jakova je dvospolac i mrijesti se u svibnju i lipnju. Kvaliteta mrijesta je u uskoj vezi s količinom raspoložive hrane i temperaturom mora, pri čemu se optimalna temperatura za mrijest kreće od 15º do 22º C. U svom razvojnom putu prolazi larvalni stadij. Nakon pelagičkog stadija bisusnim nitima se vezuje za podlogu. Najintenzivnije raste tijekom prve dvije godine života. Tako u prvih 18 mjeseci kapica svetog Jakova postigne veličinu od 83 milimetra. Više temperature mora utječu na intenzivniji rast ljušture, dok takav efekt nije zapažen na prirastu tjelesne mase.

Kapicu svetog Jakova nalazimo duž cijele naše obale. Iako su zabilježeni nalazi i na dubini od preko 200 metara, najčešće se lovi na dubinama od 5 do 30 metara. Preferira pjeskovito-ljušturasta i pjeskovito-muljevita dna sa stalnim prilivom slatke vode, ali ne sa salinitetom ispod 17 – 18 promila.

Mada se još od tridesetih godina prošlog stojeća na raznim lokalitetima bilježe eksperimentalni pokušaji uzgoja kapice svetog Jakova, nijedan od tih pokušaja nije zaživio ni rezultirao kontroliranim uzgojem ove vrste.

Posebno je zanimljivo da su se znanstvena istraživanja vezana uz biologiju i životni ciklus ove vrste počela provoditi tek od 1987. godine nakon usputno otkrivenog bogatog nalaza prirodne populacije na ušću rijeke Krke prilikom istraživanja koćarskih naselja sjevernog Jadrana 1986. godine.

Najbrojnija je u Novigradskom moru, Hvarskom kanalu, na ušću rijeke Krke, Prokljanskom jezeru te u Zadarskom akvatoriju.

Lovi se tijekom cijele godine, ali najbolje zimi. Glavni alati za lov ove školjke su dredže, pridnene koće te ostale mreže potegače.

Ronjenjem se također može loviti, pri čemu školjku nije teško uočiti, pogotovo ako se nedavno ukopala. Naime, za razliku od ostalih vrsta koje se ukopavaju u dno, kapica svetog Jakova ne formira sifonske kanale, tzv. tulajice, već leži plitko ukopana pod površinom sedimenta. Čak i kada je sediment potpuno pokrije, obris školjke najčešće ostaje jasno vidljiv.

Ipak, malobrojni ronioci love ovu vrstu. Osnovni razlog je što se glavni lov odvija zimi kada je more hladno, te uz priliv slatke vode, što dodatno spušta temperaturu i otežava ronjenje.

Kapica svetog Jakova je s gastronomskog stajališta vrlo cijenjena školjka, i to posebno kada su istovremeno prisutne zrele, narančasto-bijele gonade oba spola. Najukusniji dio školjke je veliki mišić zatvarač. Može se jesti sirov ili pripravljen na razne načine, no u restoranskoj ponudi najčešće bude zapečena u vlastitoj ljušturi.

Prije pripreme je važno odstraniti škrge i tamnu vrećicu sa zrnato-pjeskovitim sadržajem.

Osim zbog prehrane, vrlo je tražena i zbog atraktivnih ljuštura koje se sakupljaju kao suveniri. Prema nekim statistikama, čak je i traženija kao ukras i suvenir nego kao hrana.

Ljušture ove školjke su oduvijek bile inspirativni motiv mnogim umjetnicima, posebno u slikarstvu, čemu svjedoče i brojna umjetnička djela poput, primjerice, čuvene slike Rođenje Venere slavnog talijanskog slikara Sandra Botticellija.

Inače je kapica svetog Jakova naziv dobila po svetom Jakovu Zebedejevu koji je prema kršćanskom predanju njenu ljušturu nosio kao ukras na odjeći. Drugi dio predaje govori da se prilikom prijenosa njegova tijela iz Jeruzalema u Španjolsku podigla velika oluja u kojoj je ocean progutao brod i posadu, no ne i tijelo sveca, koje je neoštećeno i pokriveno školjkama nakon nekog vremena isplivalo na obalu.

Smatra se da je tijelo svetog Jakova zakopano upravo na mjestu na kojem se danas nalazi katedrala u povijesnom dijelu grada Santiago de Compostela. Zbog toga svi hodočasnici koji hodočaste ‘Jakovljevim putem’ do Santiaga, svoje ogrtače ili kape ukrašavaju upravo kapicom svetog Jakova, simbolom ovog hodočašća.