Ima riba, naših jadranskih, koje danas češće nalazimo u ribarskim pričama nego u lovini. Dobro bi bilo da se radi o samo jednoj vrsti, možda bi je i mogli zaštititi. Ali, kad krene nabrajanje koje se ribe slabo love, rijetko viđaju u podmorju prilikom ronjenja, za koje se tvrdi da ih nema, lista se samo širi. Među takve nedvojbeno spada škrpina. Ili škarpina, kako god je tko zove. Rijetki se hvale njenim ulovom. Osim ljetnih ribolovaca koji za godišnjeg odmora, obavezno negdje u Dalmaciji, love “samo škarpine i zubace”!

Za škrpinu možemo reći da je prava riba, vrijedna ribarske pažnje i gurmanskih uzdaha. Bez sumnje jedna od najpoznatijih riba Jadranskog mora. Jedni će reći da je lijepa, a s druge strane čut ćemo suprotnu tvrdnju da je neugledna, puna bodlji, pomalo robusna i, za neoprezne, opasna. Ribolovcima je u svakom slučaju atraktivna i draga lovina, posebno kad se ulovi kakav veći ili veliki primjerak. Nažalost, škrpine su danas rijetke i male, o trofejnim primjercima da ne govorimo.

Tijelo škrpine je krupno, trbušasto i pomalo zdepasto, s velikom glavom i velikim ustima. Glava je neprimjereno velika u odnosu na ostali dio tijela, puna raznih resica, čvorova, bodlji i šiljaka. Boje njena tijela uglavnom ovise o dubini okolišu u kojem boravi. Ponekad su lijepe, čine čitav spektar od svijetlo i jarkocrvene do rumenosmeđe. Po čitavom tijelu smeđe je izmrljana. Moramo spomenuti njezine karakteristične peraje te velike bodlje čiji je ubod bolan. Maksimalno škrpina naraste do 5,5 kilograma težine i 66 centimetara duljine. Da mi je samo znati kada je takva zadnji put ulovljena u našem Jadranskom moru..? U današnje vrijeme rijetko se love primjerci škrpine duži od 40 centimetara, dok joj se prosječna težina kreće između 25 i 30 dekagrama, a dužina između 27 i 32 centimetra. Novim Pravilnikom o zaštiti riba i drugih morskih organizama i kriterijima za utvrđivanje visine naknade za počinjenje štete, za škrpinu je propisana minimalna referentna veličina od 25 centimetara.

Stanovnik morskog dna

Škrpina je stanovnik morskog dna, boravi na hridinastim terenima gdje nema velikih grota, ali ima škrapa i procjepa u kojima joj je najomiljenije prebivalište. To, međutim, ne znači da škrpinu ne možemo naći i iznad nekog drugog dna, posebno šljunkovitog. Najčešće boravi na dubinama od 10 do 80, ali se spušta čak do 500 metara. Stanovnik je čitavog Jadrana, a gušća su joj naselja oko svih vanjskih otoka, otočića i brakova, posebno na zadarskom i šibenskom području. Ako danas uopće ima takvih naselja. Recimo i to da škrpina nije isključivo jadranska riba, već je stanovnik i drugih mora. Živi u istočnom Atlantiku, od britanskog otočja gdje je rijetka, na jug do Senegala, uključujući atlantska otočja, Madeira, Kanari i Zelenordsko. Također, boravi u čitavom Sredozemlju.

Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Škrpina se najviše lovi mrežama stajačicama. Bolje rečeno – nekad se lovila! Čim dotakne mrežu svojim velikim i oštrim bodljama, odnosno izraslinama, uzmaka nema. Škrpina je danas jedna od najizlovljenijih riba u Jadranskom moru. Lako se ulovi u svaku mrežu, a jednako “uspješno” zapetljat će se mala i velika, bez obzira na veličinu oka na mreži. Što se više pokušava osloboditi, više se zapetljava pa kasnije i ribar ima velikog posla dok je oslobodi, posebno ako ne želi rezati mrežu. Uz to, još mora paziti da se ne nabode na otrovne bodlje.

Mnogo strpljenja

Alatima sportskog i rekreacijskog ribolova škrpina se lovi parangalom, povrazom i podvodnom puškom. U udičarskim lovinama škrpina je uvijek prisutna, danas rjeđe nego u neka za ribolovce bolja i bogatija vremena. Neću sada o suvremenim tehnikama lova, alatima i pomagalima, to je tema za specijalizirane magazine. Ovdje namjeravam ponuditi nekoliko osnovnih savjeta, moglo bi se reći iz domene klasike.

Lovi se povrazom, sa štapom ili bez njega. Povraz se izrađuje od osnovnog najlona debljine maksimalno 0,40 milimetara, dok se za predvez koristi nešto tanji. Dužina prama iznosi 10 – 15 centimetara, a upotrebljavaju se veće udice, broj 6 – 10 te olovo od 10 dekagrama pa i teže. U pravilu se vezuju tri udice, a kako je škrpina lijena i uglavnom čeka plijen, obično zagrize samo najdonju. Zato je, umjesto povrazom, neki pokušavaju loviti tunjom s jednom udicom koju se priveže na kraj, a iznad nje se postavi klizajuće olovo. Najčešće se događa da škrpina zagrize dok se lovi neku drugu ribu koja boravi na istom terenu – arbune, fratre, kanjce ili pirke, tako da za nju ne treba izrađivati poseban povraz.

U lovu na škrpinu potrebno je mnogo strpljenja. Tko ga nema, neka je niti ne pokušava loviti. Udicom treba pronaći rub škrape u kojoj boravi pa potom čekati dok zagrize. Ako se želi uloviti baš škrpinu, a ona ne grize, treba se polako premještati, na način da se najdonja udica vuče po dnu dok se ne naiđe na škrpinu. To bismo mogli nazvati svojevrsnim panulanjem po dnu. Najbolje ješke za škrpinu su svježa srdela i račić, a dobre su kozica, dagnja i ostala sitna riba. Za ješkanje parangala koriste se srdela. te lignja i ostali glavonošci. Škrpina se lovi cijele godine, a najbolje i najviše ljeti i ujesen.

Ne zna bježati

Škrpina je slab plivač i zato laki plijen podvodnih ribolovaca. To je riba koja jednostavno ne bježi pred puškom i opasnošću od nje, čak ni onda kada je ranjena. Podvodni ribolovac bez problema joj prilazi na malu udaljenost, dok ona nepomično čeka na dnu, pa lako ostvaruje precizan pogodak. Od puške ju jedino spašava njena slaba uočljivost na većoj dubini. Škrpina je riba s najvećim mogućnostima prilagođavanja boje okolini u kojoj živi. Njena jarko crvena boja u moru se gubi apsorbiranjem sunčevih svjetlosnih zraka. U prilagođavanju joj pomažu i brojni privjesci izrasli po tijelu, tako da ponekad sliči kamenu

obraslom travom. I u tome je umijeće podvodnog ribolovca, otkriti škrpinu na jako obraslu dnu.

U Jadranu je danas škrpina jako ugrožena vrsta i moramo je čuvati ako želimo da je lovimo i ubuduće. Zbog toga bi trebalo maje primjerke s udice vratiti u more, a podvodni ribolovci na takve ne bi trebali pucati. Također, trebalo bi je poštediti krajem proljeća i u većem dijelu ljeta, jer je to vrijeme njena mriještenja. Savjesni ribolovci tako postupaju i to bi im se jednom moglo vratiti boljim ulovima.

Oprez – otrovne bodlje

Prilikom susreta sa škrpinom potreban je veliki oprez. Na leđnoj peraji i škržnim zaklopcima ona ima otrovne bodlje. Po otrovnosti tih bodlji i opasnosti za ribolovce škrpinu možemo svrstati na drugo mjesto, odmah iza pauka. Zato je oprezno treba skidati s udice, harpuna ili ostiju podvodne puške, te oslobađati i raspetljavati iz mreže. Oprezne moraju biti i domaćice prilikom čišćenja škrpine. Upravo one najčešće stradaju od njenih bodlji. Recimo još da je njen otrov termolabilan, kao i u ostalih riba, pa svatko može sam sebi pružiti prvu pomoć uranjanjem ubodenog mjesta u što je moguće topliju vodu.

Škrpinu dugo nisam vidio

Veliku škrpinu sada mogu vidjeti samo na peškariji, ako je dovezu iz Maroka, žali se iskusni i uspješni ribolovac s jednog našeg otoka…. Nema više škrpina, nestale su. Odem na more, uvijek nešto ulovim, ali škrpinu dugo nisam vidio. Kad se samo sjetim kakve sam škrpine lovil… Nikad više! Nažalost…

Rijetki se, također, moraju mučiti kad im se škrpina zaplete u mrežu, malo su kome prsti izbodeni od škrpine. Nekad davno osobno sam to doživljavao. Ne jednom…

Gotovo ugrožena vrsta

Na Crvenom popisu ugroženih riba Jadranskog mora, što ga je svojedobno izradila grupa znanstvenika iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, škrpina je svrstana u grupu “gotovo ugroženih vrsta”, u kojoj se nalazi 19 riba. U dokumentu što je napravljen za potrebe Državnog zavoda za zaštitu prirode, nalaze se 123 vrste svrstane prema stupnju ugroženosti. Ribe su podijelili u kritično ugrožene, ugrožene, osjetljive, gotovo ugrožene, najmanje zabrinjavajuće, te nedovoljno poznate vrste. Danas bi, vjerojatno, preraspodjela ugroženosti bila drugačija, s više vrsta u kritičnijim skupinama. Naši znanstvenici smatraju da bi, u cilju povećanja zaštite, minimalnu lovu dužinu trebalo povećati na 30 centimetara.

Skuše na parangalu

-Neki dan si napisal da su skuše nestale, da ih ni, da se rijetko love! A ja ih lovin na parangal!

Ovo su bile prve riječi što ih je u telefon izgovorio Adriano Nikolić, dugogodišnji prijatelj iz Malog Lošinja. Uslijedilo je detaljno objašnjenje – pozicija, vrijeme polaganja i dizanja, ješka… čak i to tko je bio s njim u barki…

-Prvi dan digao sam jednoga od pola kilograma. Drugi dan vidim parangal nekako čudno stoji. I onda tri velika za redom, ukupno kilo i dvadeset. Svi su bili živi. Jasno mi je, zalijetali su se na nepojedenu ješku dok sam dizao parangal.

Još je dodao, a to mu je struka, “iste večeri bili su na gradelama!”