Prije nekoliko dana bio sam na ribarnici. Nakon duljeg vremena. Zaželio sam se ribe, friške ribe iz jadranskog ulova, ne lubena ili hame uzgojenih na nekoj farmi, još manje dubokozamrznute ribe iz naših supermarketa. Za trajanja lovostaja ribarnicu rijetko posjećujem. Lako za mene pojedinca, ma koliko volio ribu i ostale morske organizme, ja sam u konačnici mali potrošač. Činjenica je, međutim, da je ovih dana ribarnica slabo posjećena. Možda griješim, ali takvu sam sliku zatekao u riječkoj ribarnici. Bio je običan radni dan u tjednu, ni petak, ni vikend. U vrijeme posjeta još se kupovala riba za pripremu ručka tog dana.

Ljudi u ribarnici malo, ne pamtim kad sam ih manje vidio. Na prvu, pomislio sam: što se događa, gdje su kupci, potrošači? Jer, ribe je bilo, ponuda se mogla ocijeniti više nego dobrom. Znam unaprijed kakav ću odgovor dobiti na ovu konstataciju. Ima ribe, ali za koga, kao da slušam orkestrirane komentare. Bilo je puno bijele ribe i – to sve govori! Mala plava riba je u lovostaju, bez nje slika ribarnice posve je drukčija, s jedne i druge strane banka. Svi su nezadovoljni, prodavači jer im posao slabije ide, kupci jer nemaju ono što im je najdostupnije.
Puno puta sam se u to uvjerio!

Pristupačne cijene

Od prvog uvođenja lovostaja u hrvatsko ribarstvo događa se isto. Potražnja za ribom odjednom se drastično smanjuje. Tada se najbolje vidi što naši ljudi traže, odnosno što najviše kupuju. Srdela i inćun za većinu su zakon, bolje je reći zakon za njihove novčanike. Jedan poznati riječki ribar, sada umirovljenik, koji je lovio malu plavu ribu, uvijek mi je govorio: »Moramo misliti na narod, kupcima moramo ponuditi ribu po pristupačnoj cijeni. Za cijenu srdele ljudi ne mogu ništa drugo kupiti. Usporedite je s cijenama mesa«, govorio je on.
Njegove riječi najbolju su potvrdu dobivale prvih dana po isteku lovostaja. Pred prodajnim mjestima gdje se nudila mala plava riba obvezno se čekalo u redu. Ne sumnjam da će tako biti i prvih dana ožujka. Uistinu, lovostaj predugo traje. Zbog tankog takujina siječanj nam je svima najdulji u godini, a još treba izdržati i veljaču! Ali ribe ima, pokušavam uvjeriti sebe i one koji me žele slušati. Najviše se nudi riba iz koćarskog ulova, redovno je puno i one iz uzgoja, s domaćih farmi. Standardna je ponuda uvozne ribe, vidio sam i ponešto ulovljeno malim alatima. Rečeno mi je, nisam vidio, da su jednog dana prodavane srdele uvezene iz Slovenije. Takvog uvoza bilo je i prijašnjih godina u vrijeme našeg lovostaja. Nisu to bile velike količine, niti su bile jeftine, ali tko se baš zaželio srdela, mogao ih je kupiti.

Ribarnica bez male plave ribe nije prava. Puno puta čuo sam ovu konstataciju i s njom se slažem. Između ostaloga, znatan dio prodajnih mjesta ostaje nepopunjen. U cjelini, ponuda je skromnija, potražnja i prodaja još slabija. Veliko značenje male plave ribe u našoj maloprodaji ilustrira činjenica što neke ribarnice u okolici Rijeke ne rade u vrijeme lovostaja. Očito, promet je mali, nije isplativo raditi. Da, ima i toga u nas, ponekad se ne isplati raditi! Nažalost, ima takvih primjera puno u raznim djelatnostima.

Ugodni susreti

Kad nema plave ribe, manje je ljudi u ribarnicama. Izostaju kupci, a nema ni onih stalnih promatrača, koji svakodnevno prošeću tim prostorom, pogledaju što se nudi i po kojoj cijeni, pa s poznanicima prokomentiraju viđeno. Uvijek je ribarnica mjesto ugodnih susreta i zanimljivih razgovora. Nebrojeno puta u njima sam sudjelovao. S lovostajima i skromnijom ponudom davno smo se pomirili. I takvo stanje teško da će se promijeniti. Samo da ne bude novih, drastičnijih restrikcija.

S raznih strana često dolaze upozorenja o prevelikoj eksploataciji jadranskih resursa, njihovoj prelovljenosti, uz stalne zahtjeve za većom zaštitom i smanjenjem ribolovnog napora. Na godišnjoj sjednici Opće komisije za ribarstvo Mediterana, što je održana početkom studenoga prošle godine, usvojen je novi Višegodišnji plan upravljanja za održivo iskorištavanje male plave ribe u Jadranskom moru.

On osigurava stabilnost za hrvatsku plivaričarsku flotu, očekuje značajan napredak po pitanju kvalitete procjene stanja stokova, te predviđa transformaciju pristupa upravljanju. Komisija smatra da su stokovi srdele i inćuna i dalje pod prevelikim ribolovnim pritiskom, te je potrebno promijeniti upravljački pristup. Zato predviđa postepeni prelazak na individualni pristup za svaku od vrsta, razmatranje stanja na godišnjoj razini te prilagodbu razine ulova. Je li to nova najava uvođenja ulovnih kvota, što je svojedobno traženo i najavljivano.

Potrošnja po vrstama

Naše Ministarstvo poljoprivrede napravilo je, i objavilo, studiju nazvanu Dostupnost i vidljiva potrošnja proizvoda ribarstva i akvakulture u Republici Hrvatskoj u 2018. i 2019. godini. Iz nje smo prvi put saznali koliko se u nas konzumira ribe i ostalih morskih organizama, popularno rečeno – kolika nam je potrošnja po glavi stanovnika. Rad je sveobuhvatan i detaljan, s mnoštvom podataka i brojčanih pokazatelja. Konačno smo saznali da, ipak, pojedemo znatno više ribe i ostalih morskih organizama, nego što se godinama paušalno tvrdilo.
Možda bi sada dobro bilo napraviti korak dalje. Moglo bi se nastaviti istraživanje, pa doći do potrošnje po vrstama, od jeftine srdele do skupog škampa, s usporedbom lubena iz ulova i uzgoja, ne izostavljajući ono što uvozimo, poput lignje patagonice. Je li stvarno srdela na prvom mjestu?