Iz Biograda nam se javio Željko Domitrović koji svoju ljubav i strast prema ribolovu vrlo uspješno prenosi na sljedeću generaciju. Ovoga puta imamo tri glavna aktera o kojima ćemo sigurno još puno slušati, a u nekoj budućnosti vjerojatno od njih i učiti. Evo što nam je Željko ispričao o tome koliko zabavan može biti ribolov s vlastitom djecom:

– Tata, kad ćemo loviti ribe? Tata, kad ćemo loviti ciple? Tata, ja hoću loviti ciple! Tata, kad ćemo u ribolov? – i tako bespoštedno desetak dana, a možda i duže.

Nikako uloviti vremena, a i snage povesti moja tri dragulja u ribolov na ciple i pri tom garantirati svima ulov.

No lud ko’ kiseli kupus, odlučujem nedjeljno jutro iskoristiti za ovakav jedan pustolovni pothvat zvan ‘Idemo uloviti ciple’ – priča nam Željko.

– Nakon jutarnje kave budim djecu i spremanje počinje, naravno doručak se ne preskače, a neki ga odrađuju i dva puta.

Dolazimo na poštu, pored ribarica, gdje sam neki dan vidio ciple u ogromnim jatima. Vadim pribor, pripremam brum i puštam djecu iz auta, dajem im štapove i krećemo.

Prvi je, naravno, najmlađi, a slijede ga sestre. Slažem štapove, brumam i ribolov može početi. Batoglavci stidljivo grizu, ali cipla nigdje ne vidim. Polako postaje neizdrživo odgovarati na pitanja koja počinju sa ‘tata’, iza čega slijedi ‘zašto, kada, kako’.

Pojavljuju se prvi cipli koji u brišućem letu prolaze pokraj plovaka niti se ne osvrćući na brum ili ješku na udici što je dovoljno da već ionako usijanu atmosferu zakompliciraju do kraja.

– Hoću uloviti cipla! – dere se Barbara.

– Ja hoću one velike ribe loviti! – odlučno će Nikola.

– Tata, ja bi htjela cipla uloviti, hoćeš mi pomoći? – umiljatim glasom i pogledom koji otapa sve pred sobom doziva me Tihana.

Odlučujem se riskirati i probati nagovoriti cipla da zagrize. Uzimam štap, smanjujem dubinu i zabacujem s idejom kako ću zakačiti cipla i dati Tihani da ga izvuče. Stoji cipal na centimetar od udice i gleda ješku, ja gledam i ješku i cipla i tako nekih 5 minuta. Mojem strpljenju dolazi kraj i izvlačim pribor, mijenjam ješku ponovo zabacujem i predajem štap najstarijoj princezi.

Poput kakve profesionalke Tihana polako privlači cipla, dok ja slažem podmetač. Priskačem u pomoć i prvi cipal je na suhom. Oduševljenje vlada i koristim priliku za nekoliko fotografija – nastavlja Željko svoju priču.

– Slijedi novi izazov. Treba pomoći najmlađem članu ekspedicije u naumu da ulovi cipla. Mijenjam ješku i počinjemo s ribolovom. Nema ničega, brumam i polako se počinju okupljati. Ponovo ista priča. Treba spriječiti nestrpljivo kontriranje i plašenje ionako isprepadanih cipala. Pipkanje ješke, gledanje, ponovo stidljivo isprobavanje…

– Mmmm… Fina srdela – pomisli cipal, širom otvori usta i potapa plovak. Kontra! Gore je!

– Vutim, tata donesi ležu! – sigurnim glasom zapovijeda mi vlastiti sin. Uz nekoliko promašaja i tri iskakanja iz podmetača spremam cipla u podmetač. Slijedi erupcija veselja, fotkanja, spremanja cipla u kantu.

Znajući što me čeka, pokušavam izbjeći Barbarin čeznutljiv pogled, no pitanje ne mogu izbjeći.

– Tata, i ja bi ulovila cipla, kada ćeš meni pomoći? – milim glasićem upitala me.

– Evo, stižem… – odgovaram po tko zna koji put danas. Bacam brum, zabacujem Nikoli i dolazim do Barbare. Mijenjam ješku i nadmudrivanje počinje. Nakon desetak minuta, varamo cipla i borba počinje. Trčim po podmetač, jer je moj današnji posao držanje podmetača, i treći cipal je na sigurnom.

Malo je reći da sam bio ponosan, sretan i zadovoljan. Svojoj sam djeci uspio u istom danu ispuniti želju i uživati u njihovoj sreći. Bolji sam i od zlatne ribice.

Misija je ispunjena, no do druge želje nije trebalo puno čekati tako da je već poznati početak rečenice tri puta za redom krenuo:

– Tata, ja bi ulovila iglicu!

Bio je to siguran znak da je vrijeme za pokret kući i zasluženi popodnevni odmor – ispričao nam je Željko Domitrović.