Iz Murtera nam se javio Karlo Troskot koji je prije urona svojoj djevojci obećao ulov za večeru zbog čega nije bilo smisla izlaziti iz mora prije nego obećanje ispuni.

Na njegovu sreću od morem nije trebao ostati cijeli dan.

Evo što nam je Karlo ispričao o tom svom podvodnom doživljaju:

– Taman sam na naplatnim kućicama pokupio curu Jelenu koja je došla iz Zagreba. I vozeći se tako s njom prema kući dobijem poruku od oca:

– Hoćemo li sutra rano ujutro ići u ribolov?

Znam zašto me to pita jer mi je prije 3 – 4 dana rekao da je vidio 3 lice i da su se pojavili veći zubaci.

Dok tražim suglasnost za slobodno jutro i obećavajući joj pravu riblju večeru, mislim se kako bi baš bilo super da se vratimo doma s trofejnim primjerkom.

Dogovor pada i budući da je polazak ujutro rano, navijam alarm u 4:30 kako bi bili u svitanje na pučinskim brakovima.

A ujutro kad mi je zazvonio alarm prvo šta mi pada napamet je da napišem ocu poruku da ja ipak neću.

I kao da je osjetio o čemu mislim, stiže mi poruka:

– Je li sve po planu? Ja sam za 10 minuta na brodu.

Brzinski navlačim odijelo i krećem prema brodu – priča nam Karlo.

– Vozimo se prema prvoj poziciji u tišini, još pospani.

I nakon dobrih sat vremena ronjenja na prvoj poziciji otac dolazi po mene.

Nismo vidjeli ni ulovili apsolutno ništa.

Gledajući moju razočaranu, tužnu i umornu facu pita me idemo li na drugu poziciju.

Ja onako bezvoljno odgovaram:

– Aaa… možemo… 

A on, pokušavajući me oraspoložiti kaže:

– A dosta ti je da ti naleti lica od 10 ili 15 kila…

I tako me ostavlja na drugoj poziciji gdje krećem u prvi zaron bez prevelikog očekivanja.

U sekundi mi se mijenja raspoloženje jer dok idem prema dnu krajičkom oka vidim par velikih sjena.

Brzinski biram što bolji zaklon na dnu.

Čim sam se dotaknuo dna, odmah namještam pušku u tome pravcu.

I samo par sekundi nakon toga, počinjem nazirati obrise velikih glava zubatca.

Ciljam i pucam dok još stoji na ‘nož’.

Čim sam vidio da ga je pogodilo, vučem kontru i vidim da je već jedno pero od strijele izašlo vani.

Ubrzo se smirio te ga izvlačim na površinu i tek tada, kad sam ga uzeo u ruke, shvaćam koliko je velik.

Stavljam ga oko pasa, napokon zadovoljan što moje ranojutarnje ustajanje nije bilo uzaludno – nastavlja Karlo svoju priču.

– Tad sam već bio spreman za doma, ali budući da sam čekao oca da me pokupi, nastavio sam raditi čeke da mi brže prođe vrijeme.

Vrteći se tako u krug i radeći čeke, ponovo dolazim do pozicije gdje sam ulovio zubaca. Zaranjam, stojim skoro minutu i budući da ništa ne dolazi razmišljam o izronu pa podižem glavu.

I u tom mi se trenutku učini da u daljini vidim presijavanje zubaca.

Spuštam se ponovo da bi se bolje sakrio iza kamena i nedugo nakon toga zapažam licu koja dolazi meni s lijeve strane, skoro s leđa.

Oprezno okrećem pušku u njezinom pravcu i čekam da mi se još malo približi.

Pucam i pogađam je točno u kralježnicu tako da lica ostaje nepomično na strijeli.

Vučem je sebi i tako s osmijehom osiguravam drugog kapitalca u danu.

Malo nakon toga i otac dolazi po mene. Iz daljine je vidio da se svjetluca nešto pravoga pa odmah vadi vagu.

Prvo ide zubatac za kojega ispada da je težak 4,95 kilograma, a za njim i lica koja ima 5,50 kilograma.

Zadovoljni krećemo doma planirajući obećanu večeru – ispričao nam je Karlo Troskot.