S medicinom ronjenja susreo sam se prvi put ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća i tada sam shvatio da će to biti jedan od glavnih pravaca mojeg budućeg stručnog usavršavanja. Najprije u dodiplomskoj nastavi na Medicinskom fakultetu, potom tijekom odsluženja vojnog roka u bazi u Divuljama. Postao sam ronilac, potom i liječnik u postrojbi podvodnih specijalih snaga, a ronioci su postali jedan od najvažnijih segmenata mojega stručnog usavršavanja.

Upoznao sam vojnu i civilnu primjenu liječenja rekompresijskom terapijom i hiperbaričnom oksigenacijom, osjetio adrenalin pod morem, u ronilačkom tornju i podmornici, i poželio ostati u tom svijetu, kaže dr. Mario Franolić, liječnik podvodne i hiperbarične medicine i mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu Kliničkog bolničkog centra Rijeka.

Ovaj liječnik nedavno je objavio Medicinski priručnik za ronioce, knjigu čiji je cilj, kako sam autor kaže, edukacijom i prevencijom osigurati uživanje u podmorju bez posljedica za zdravlje ronilaca. Pritom se prisjeća kako se njegova želja za ostankom u svijetu ronjenja još više pojačala na specijalizaciji urgentne medicine i dodatnim školovanjem u Sjedinjenim Državama, a u Milwaukee je otišao na edukaciju iz podvodne medicine na poticaj članova Cousteauovog tima koji su snimali dokumentarni film u Dalmaciji.

Ronilački liječnici

– Kada sam dobio poziv redakcije magazina Scubalife da im se od prvog broja pridružim kolumnama o roniocima važnim medicinskim temama, s oduševljenjem sam prihvatio mogućnost da roniocima približim razmišljanja liječnika medicine ronjenja. Od tada, sve do danas, kolumne su bile redoviti dio magazina.

Skupilo se tako puno obrađenih tema spremnih da se, uz male prilagodbe, uobliče u knjigu. Ona nije originalno znanstveno djelo. Tekstovi su nastali na informacijama iz brojne stručne i popularne literature, na vlastitim iskustvima stečenim u liječenju više od 500 ronilaca tijekom više od tri desetljeća, kao i u diskusiji s kolegama iz struke. Neke teme su i dalje otvorene i bit će još dugo.

Napredak u medicinskoj znanosti nije puno izmijenio pristup liječenju nastradalih ronilaca, ali kontinuirano stječemo nova saznanja o uzrocima i mehanizmima nastanka disbaričnih i drugih ronilačkih bolesti koje danas shvaćamo bitno drukčije i s puno više upitnika, a tome prilagođavamo ono najbitnije – preventivu. Iskustvo i statistika godinama nam pokazuju da je broj nastradalih ronilaca puno manji od očekivanog upravo zbog tih saznanja i sazrijevanja ronilačkih liječnika, instruktora i opće ronilačke populacije, ističe Franolić, dodajući kako upravo tome treba poslužiti njegov Medicinski priručnik za ronioce.

Namijenjen je prije svega svim roniocima i prilagođen njima razumljivom jeziku, no Franolić ne sumnja da će i mnogi liječnici i medicinske sestre kojima su ronilački incidenti u opisu posla naći dosta interesantnih bazičnih informacija, a time i putokaz za istraživanje stručne fundamentalne i medicinske literature za one koji žele više i koji se i sami žele profesionalno usmjeriti prema medicini ronjenja. Uz ronioce i medicinu ronjenja u prvom se redu vezuje pojam dekompresijske bolesti koja je najčešći razlog zbog kojeg ronioci trebaju medicinsku pomoć. Dekompresijska bolest sama po sebi ima puno različitih formi te se zato, kako objašnjava Franolić, naziva još i bolešću s tisuću lica.

Posljedice disbarizma

– Sve bolesti ronilaca nastale zbog promjene tlaka nazivaju se jednim imenom disbarične ronilačke bolesti (DRB) ili u medicinskom žargonu »disbarizam«. Dakle, kad nismo sigurni što se točno dogodilo na licu mjesta, nadležnim spasilačkim službama i rekompresijskom centru prijavljujemo događaj pod jednim od ovih termina.

Disbarizam se pojavljuje u formi dekompresijske bolesti (DB), barotraume i barotraumatske plinske embolije (BPE). Ponekad je teško razlikovati ih čak i u kliničkim uvjetima, a česte su i mješovite forme. Zajednička karakteristika im je da mjehuri plina u krvi začepljuju krvne žile, ali su ti mjehuri različitog mehanizma nastanka.

Dekompresijska bolest najčešće pogađa središnji živčani sustav, mozak i leđnu moždinu, što je teža forma dok lakša forma pogađa mišiće, zglobove i kožu. Lakša forma protokom vremena do početka liječenja često prelazi u težu, a posljedice postaju teže izlječive ili ostaju kronične. Dekompresijska bolest postoji i u takozvanoj visceralnoj formi, kada pogađa unutarnje organe kao što su bubrezi, srce i pluća.

Barotrauma pluća je razaranje plućnog tkiva zbog zadržavanja disanja tijekom izrona, a kada zbog toga dođe do prodora zraka u krvne žile i taj zrak dospije do moždanog krvotoka, tada se javlja najteža disbarična ronilačka bolest – barotraumatska plinska embolija s teškim neurološkim manifestacijama. Barotrauma se može dogoditi u svim šupljinama organizma. Osim pluća tu su i sinusi, želudac, crijeva. Moguće je da ronilac istodobno ima dekompresijsku bolest i barotraumu, što dodatno komplicira i otežava stanje nastradalog, ali i izbor terapijskog modela.

Osim navedenih, koje su najčešće, postoje i brojna druga stanja i bolesti izazvane neželjenim događajima tijekom ronjenja, znatno rjeđa, koja su opširnije opisana u knjizi, govori Franolić. Osnovno i jedino specifično liječenje nastradalih ronilaca obavlja se u barokomorama, rekompresijskim tretmanima različitih modela. Sve druge eventualne terapije su dodatne i ovise o težini bolesti, a podrazumijevaju medikamente i procedure hitne i invazivne medicine sve do oživljavanja i naprednog održavanja života potpomognutim disanjem na ventilatoru pluća.

Franolić posebno ističe da je u Hrvatskoj za tako teška stanja, opremom i kadrom, osposobljen jedino tim Zavoda za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC-a Rijeka gdje se osim ronilaca, često liječe i drugi pacijenti u životno ugrožavajućim stanjima kojima je potrebno intenzivno liječenje s potpomognutim disanjem. U tom slučaju riječka se barokomora transformira u jedinicu intenzivnog liječenja pod tlakom.

Dobra edukacija

Ljeto je vrijeme kada će se mnogi prvi put susresti s ronjenjem, a kao glavni savjet svim početnicima Franolić ističe vrlo temeljito savladavanje tečajeva ronjenja različitog stupnja. Pritom se u ronjenju treba pridržavati naučenih pravila pripreme, psihofizičkog kondicioniranja i izvođenja samog ronjenja.

– Dolazak do granica sigurnosti, bilo u zdravstvenom ili tehničkom smislu, uvijek predstavlja iznimno velik rizik i najčešće se tada događaju ronilački incidenti. Također, treba imati u vidu i vanjske čimbenike poput vrućine i jače uzburkanog mora, a osobito prilagodbu ronjenja svom akutnom i kroničnom zdravstvenom statusu, lijekovima i životnoj dobi. Vrlo često se ronioci, osobito kampanjci na godišnjem odmoru, kada ne rone, prepuštaju opuštanju i uživanju u alkoholu, manje spavaju, fizički se umaraju na različite načine.

Na ronjenje se treba ići odmoran, naspavan, bez alkohola prethodnih dana, dobro hidriran, bez intenzivnog sunčanja prije i poslije ronjenja te bez većeg tjelesnog napora nakon izlaska iz mora, savjetuje Franolić. S medicinskog aspekta razlika između ronjenja na dah i ronjenja s bocama je velika, a rizici bitno različiti. I jedno i drugo, kako pojašnjava Franolić, zahtijeva dobru edukaciju, redovite treninge, poznavanje vlastitog organizma i njegove reakcije.

Ekstremni uvjeti

– Ronjenje na dah je, principijelno, rizičnije od ronjenja s bocama jer se prekidom disanja organizam dovodi u stanje hipoksije i promjena acidobazne ravnoteže u krvi, često nesvjestice i sličnog. Ranije se mislilo da je dekompresijsku bolest nemoguće dobiti u ronjenju na dah, no danas je i ona sve češća. Osobito se javlja kod natjecatelja u sportskom ribolovu zbog više stotina zarona u kratkom vremenu s premalim zadržavanjem na površini između.

Takva pojava naziva se dekompresijska bolest kod ronjenja na dah, ili kraće i popularnije taravana. Ovaj naziv potječe s otočja Tuamotu u Francuskoj Polineziji i tamošnjih ronilaca koji vade bisere i koralje. Pažljivom pripremom i treninzima jako se smanjuje rizik od neželjenog događaja, taravane ili utapanja, napominje Franolić.

Na pitanje je li ronjenje opasna aktivnost, Franolić potvrđuje da se kao i svaka aktivnost u kojoj je čovjek izložen ekstremnim uvjetima, a u ovom slučaju promjenama tlaka i vodenoj sredini, ono može smatrati opasnom.

– No, razina opasnosti je u najvišem stupnju ovisna o individualnim karakteristikama i ponašanju. Tko slijedi pravila o sigurnom ronjenju nema velikog rizika, a uživanje u bestežinskom stanju i podmorskom svijetu je neprocjenjivo iskustvo koje bih ja preporučio svakome čije zdravstveno stanje to dopušta. Jako je malo ljudi koji baš nikako ne bi smjeli roniti. Još jednom ponavljam: prilagođeno svakome individualno, zdravstvenom stanju, lijekovima i psihofizičkoj kondiciji. Uostalom, danas se provode i posebni tečajevi ronjenja za invalide i to je izvanredna rehabilitacija za mnoga stanja, zaključuje Franolić.