Koliko ribe žitelji Hrvatske pojedu tijekom jedne godine. Odgovor na ovo pitanje stalna je tema s kojom se susrećem od prvih koraka u novinarstvu. I uvijek se vrtimo oko istih brojki i konstatacija, a konkretan odgovor nikada ne dobivamo. Sve se bazira na aproksimativnim procjenama što nemaju valjane podloge. Kada govorimo o potrošnji, odnosno konzumaciji ribe, pod tim pojmom ne podrazumijevamo doslovno samo ribu u njenu biološkom značenju. Tu spadaju i glavonošci, školjke, rakovi, puževi… I nije to samo svježa riba, još manje samo morska. Ukupnu potrošnju čine i dubokosmrznuta riba i ostali morski organizmi, namirnice što na naše tržište uglavnom dolaze iz uvoza. I riblje konzerve, te ostala riba iz prerade, sušena, marinirana, dimljena. Jesmo li, na primjer, pomislili da ribu konzumiramo i kad na kruh mažemo »bakalar na bijelo«.

Krajem prošle godine neki su portali opet aktualizirali isto pitanje. Povod su bile neke rasprave u našem »dičnom« Saboru u kojemu se, nažalost, svašta čuje, te jedna izjava Marije Vučković, ministrice poljoprivrede. Sa saborske govornice moglo se čuti da nam je godišnja potrošnja osam do devet kilograma. S tim brojkama godinama se susrećem i sklon sam vjerovati da su realne. Možda kilogram, dva više, što bitno ne mijenja ukupnu sliku skromne potrošnje ribe u Hrvatskoj.

Ohrabrujuće brojke

Na tvrdnje oporbenih zastupnika reagirala je ministrica Marija Vučković i objelodanila brojku od 18,4 kilograma, uz dodatak da potrošnja raste. To je već lijepa brojka, ako je uistinu precizna. Približavamo se mediteranskom i EU prosjeku. Potom slijedi još bolji podatak. Portal Faktograf.hr objavljuje da je »u Hrvatskoj potrošnja ribe po glavi stanovnika na godišnjoj razini bila 19,19 kilograma«. Brojka se odnosi na 2018. godinu u kojoj je prosjek EU iznosio 24,36 kilograma. Faktograf prenosi podatke Europskog tržišnog opservatorija za ribarstvo i akvakulturu što djeluje u sklopu Europske komisije. Dakle, mjerodavna institucija u čije analize ne smijemo sumnjati.

Osobno, međutim, skeptičan sam prema iznesenim brojkama. Poznajem hrvatsko ribarstvo i marikulturu, poznajem i tržište, svjedok sam ponude i potražnje na jednoj od naših najvećih ribarnica, ako ne i najvećoj. Znane su mi i prehrambene navike naših ljudi. Jedan poznanik običavao je govoriti: »nema ribe do prasetine!« I još nas trgovački lanci svakodnevno »bombardiraju« akcijskim cijenama svinjetine. Često se događa da je kilogram tog mesa jeftiniji od kilograma srdele, redovito najjeftinije u ponudi svih ribarnica. Za donošenje zaključka ne moramo isticati kupovne mogućnosti naših potrošača. »Kilogram mesa dovoljan je za ručak mojoj četveročlanoj obitelji, čak i previše, a ribe moramo kupiti kilogram i pol«, rekao mi je svojedobno čovjek kojemu prilikom kupnje cijena nije u prvom planu.

Turistička potrošnja

Na čemu uopće bazirati polazne parametre za izračun potrošnje? Ulov i proizvodnja marikulture nikako ne mogu biti osnova za izračun domaće potrošnje. Veći dio ulova i proizvoda marikulture završi na izvoznom tržištu. Mnogi se s time neće složiti, tvrdeći da najveći dio ulova male plave ribe otkupljuju pogoni za preradu i farme tuna. To stoji, uz dopunu da glavnina ribljih konzervi, također, odlazi u izvoz, kao i sve tune tovljene na jadranskim farmama. O domaćoj potrošnji ne možemo suditi ni na osnovu uvoza ribe i ostalih morskih organizama. Taj segment jedini je u našem poljoprivredno-prehrambenom sektoru u kojemu imamo pozitivnu vanjsko trgovinsku bilancu. Nadalje, izuzmimo prošlu godinu, a takva bi mogla biti i ova, značajno mjesto u potrošnji ima turističko tržište. Ono što pojedu turisti ne možemo računati u hrvatsku »potrošnju po glavi stanovnika«.

Mi u Hrvatskoj jedemo malo ribe, nedovoljno. Teško će me netko u suprotno uvjeriti. Poštujem ministarski autoritet, ali tek bi istraživanje na reprezentativnom uzorku u čitavoj zemlji moglo dati donekle meritoran odgovor. Malo jedemo morsku ribu, još manje slatkovodnu. I ostalu hranu iz mora, odnosno vode općenito. Nije cijena jedini razlog tome!

Lovostaji smanjuju potrošnju

Teško je prihvatiti tezu o kontinuiranom rastu potrošnje ribe. Mala plava riba u našoj maloprodaji najviše se traži, a ona je u lovostaju dvaput godišnje. Također, ne može se loviti u kontinuitetu, svaki brod mjesečno ima 20 radnih dana. I brodovi koćari imaju lovostaj, s time što se on na tržištu manje osjeti. Svi dobro pamtimo kakva nam je bila prošla godina. Uz sve nedaće, ribari su imali dodatni, COVID-19 lovostaj. Pa još ograničenje kretanja, da su i htjeli, mnogi od nas nisu mogli do ribe. Bilo je manjih ribarnica koje duže vrijeme nisu radile. Tek smo u ožujku, korona ne posustaje, teško je predvidjeti što će nam ova godina do kraja podariti? Ne samo s ribom i njenom konzumacijom…