Ribolov na blago položenim obalama, ma koliko se činio jednostavnim, može biti vrlo problematičan.

Zbog relativno male dubine more je na takvim pozicijama vrlo podložno trenutnim atmosferskim uvjetima. To znači da je ribolov na takvim terenima isplativ jedino u toplijem dijelu godine, dok je u zimskom periodu uglavnom prazan, bez ribe. Izuzetak su samo pozicije s izraženim kurentima nad kojima krstare gladni brancini koje je najlakše uloviti spinerskim tehnikama.

Naravno, jači vjetar s lakoćom na takvim pozicijama poremeti slojeve mora često odižući i gornji sloj dna koje je na većem dijelu naše obale miješanog sastava.

Upravo zbog takve nestabilnosti, plitko položeni uzobalni tereni nisu stalna staništa riba, već periodična, vezana uz dnevne migracije. Zato je jako važno ješku plasirati na vidljivo mjesto, gdje će je riba u prolazu lako uočiti i uz malo sreće pokušati pojesti.

No upravo zbog položenosti obale i blagog kuta pod kojim se dno spušta, izbačaj mora biti relativno dalek, čime se gubi kontrola nad položajem ješke. U dijelu podmorja koje je vidljivo, položaj ješke lako možemo odrediti i ugoditi, no na udaljenosti većoj od 50 metara takvo je ugađanje i uz polarizirajuće naočale popriličan problem.

Idealna situacija pretpostavlja da je sistem izbačen tridesetak metara od kraja na nekih osam do deset metara dubine. Postava je klasična, s kliznim olovom ograničenim zogulinom na koji je navezan fluorokarbonski predvez s bogato naješkanom udicom. Pretpostavimo i da je more lagano valovito, da je ješka pala na čistinu površine dva do tri kvadratna metra, okruženu posidonijom i krupnim kamenjem i da maloprije naješkani živi crv svojim pokretima doziva sve što je u blizini željno takvog konkretnog obroka. Budući da pričamo o idealnoj situaciji, možemo pretpostaviti i da u podmorju nema sitne ribe koja bi ometala takvu idilu.

To bi definitivno bila idealna situacija. No nažalost, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da je nakon zabačaja, unatoč pomno razrađenoj taktici i preciznosti, ješka pala baš na takvu čistinu i da je vidljiva na opisan način.

Druga, puno vjerojatnija situacija je u svim detaljima identična opisanoj, osim činjenice da nam ješka nije na čistini. U ovoj je pretpostavci ješka u procijepu između dva kamena zatrpana finim detritusom i komadićima posidonije kroz koje je propala kada je dotakla dno. Tu će ješku vjerojatno pronaći kakav ugor, murina ili mačka kada se budu šuljali usred noći, ali šanse da je tako smještenu neka nama zanimljiva riba zapazi i pronađe po danu, uistinu su male.

Da li ješku nakon zabačaja treba pomicati? Na to pitanje nije nimalo lako odgovoriti, jer je možda baš u prvom zabačaju ješka pala na idealno mjesto, tako da bi je pomicanje lako moglo dovesti upravo u situaciju u kojoj će postati nevidljiva.

Od velike pomoći može biti sondiranje dna pomoću olovnice, čime možemo dobiti uvid u raspored prepreka na dnu, nakon čega se preciznim zabačajem ješka može plasirati upravo na željeno mjesto.

Jedan od jasnih i nedvojbeno pouzdanih pokazatelja da je ješka pala na dobru poziciju i da je ribama vidljiva, povremena su sitna poskakivanja strune koja nam govore da je sitna riba pronašla našu udicu i da je razvlači.

Upravo zbog toga, ješka korištena u ovakvom ribolovu mora biti dovoljno žilava ili barem dobro uvezana da bi mogla dočekati konkretan potez.

Onima koji se zadovoljavaju sitnijim ulovom, uvijek ostaje plovak, kojim se bez zadjeva udica može plasirati tako da ostane vidljiva neposredno iznad dna. Naravno, uz takav pristup treba biti spreman i na to da će sistemi korišteni u ribolovu plovkom u rijetkim situacijama ostati na mjestu jer će ih kurenat i vjetar u 90 posto slučajeva konstantno nositi što naravno ima i svojih prednosti.

A s obzirom na doba dana, dnevni je lov, zbog relativno male dubine i izloženosti dnevnim vjetrovima, najmanje izgledan za ulov kvalitetnije lovine. Najbolji se rezultati na plitko položenim terenima mogu ostvariti u zoru i sumrak, kada je riba u svojim dnevno-noćnim migracijama, kao i tijekom noći kada se vjetar smiri, a more zabonaca.