Iglica se u gospodarskom ribolovu najčešće lovi kružnim mrežama igličarama, manjim potegačama i plivaricama, dok se u sportskom ribolovu lovi brojnim alatima i tehnikama od kojih je svaka priča za sebe.

Odmah valja napomenuti da sportski ribolovci love iglicu iz dva razloga. Jedan je svakako sam užitak u lovu iglice čiji je konačni cilj konzumacija lovine, dok je drugi lov radi ješke. Naime, živa je iglica uz lignju najbolja ješka na panuli za gofa i zubaca, kao i u obalnom lovu zubaca na fermu.

Iglica se s kraja može loviti na dva načina – naješkanom udicom širine luka do 10 milimetara te varalicom.

Za ribolov udicom najpraktičnije je koristiti wagglere, plovke s integriranim olovnim otežanjem. Bez obzira za kakav se waggler odlučili, fiksni ili klizni, predvez treba biti dug minimalno 1 metar. Za predvez je poželjno koristiti fluorokarbon, dok se na kraju najčešće vezuje mala trokuka udica. Udicu nije potrebno posebno skrivati, no ješka mora biti primjerene veličine. Najboljima su se pokazali gavuni dužine oko 5 centimetara, no jednako dobro može poslužiti i bilo kakav drugi riblji filet iste dužine i oblika. Gavun ili filet se kače za leđa na prvoj trećini gledano od glave, na način da u lovnom položaju lebde kao da plivaju.

Na predvez ne dolazi nikakvo olovno opterećenje, zbog čega uostalom i koristimo waggler plovak. Tako formiran sistem se izbacuje što je moguće dalje u zonu u kojoj očekujemo potez. Kad iglica napadne ponuđenu ješku, strunu valja održavati stalno napetom prvenstveno zbog lošeg kačenja. Iglica, naime, zbog specifične građe vilice, najčešće bude samo površinski zakačena udicom, tako da svako popuštanje može značiti gubitak ribe.

Drugi način na koji možemo uloviti iglicu s obale je varaličarenje. Varaličari koji se najintenzivnije bave ovakvim načinom ribolova imaju cijeli niz teorija o tome koja je varalica najprimjerenija ovoj tehnici. Kad se sve te teorije stave na gomilu, dobije se vrlo jednostavna slika – varalica mora biti mala, ne duža od 7 centimetara, vitkog oblika poput legendarnog Pin’s minnowa, nervozne akcije i dosta svijetlih boja. U tu se sliku osim wobblera uklapa većina silikonaca, kao i nenadmašni kastmaster, kojim se i početnici s lakoćom mogu izbaciti dovoljno daleko. Valja samo napomenuti da pri korištenju kastmastera i sličnih inačica valja koristiti kvalitetne zoguline zbog intenzivnog okretanja varalice oko svoje osi, što za posljedicu može imati usukanu i na taj način znatno oslabljenu strunu već nakon prvih desetak izbačaja.

Većina iglica ulovljenih s varalicama u obalnom ribolovu bude zakačena s vanjske strane, što daje prilično jasnu sliku o načinu na koji ova riba napada svoj plijen.

Osim klasičnim varalicama vrlo je popularan i praktičan lov matassinama, sintetičkim čupicama. Temeljne boje matassina su bijela, žuta i crvena, a ribolovci ih kombiniraju prvenstveno u zavisnosti od vremenskih uvjeta – po oblačnom i mutnom vremenu žuta, u sumrak bijela, a za vedra i sunčana dana crvena.

Iako prvenstveno namijenjene ribolovu panulom, matassine se uspješno mogu koristiti i u obalnom ribolovu u kombinaciji s već spomenutim kastmasterom kojem je u tom slučaju potrebno odstraniti udice, a matassinu montirati na završnu alku.

Iglica koja se polakomi za ovakvom montažom neizostavno će se zaplesti u niti matassine, nakon čega je izvlačenje lovine rutinski posao. Inače, štap za lov iglica treba biti mekan i osjetljiv. Iglica je na udici vrlo borbena i temperamentna, tako da u svojim pokušajima bijega vrlo često iskače iz mora poput starijih rođaka iz tropskih mora, marlina. Kada se tome pridoda mali promjer u principu uvijek krtih fluorokarbonskih predveza, postaje jasno zašto štapovi moraju biti elastični i podatni. Role mogu biti manje, no ono što je vrlo bitno je kočnica koja mora biti finopodesiva. Dok lovi, kočnica role treba biti podešena na samom rubu proklizavanja, što znači da u trenutku kačenja kočnica ne smije ostati zategnuta u tvrdo, već mora proklizati. Na taj način čuvamo predvez, varalicu, vrh štapa i što je najvažnije – ribu.

Inače se iglica mrijesti od listopada do svibnja, pri čemu ženke posebnim nitima na plutajuće predmete pričvršćuju od 1000 do čak 35000 jajašaca. Mlade se iglice izvaljuju nakon nekih pet tjedana, dok spolnu zrelost postižu s dvije godine kada budu duge oko 45 centimetara. Životni vijek iglice ne prelazi pet godina.

Iglica se najviše lovi tijekom hladnijeg dijela godine, u jesen i zimu, no najbolji mjeseci su siječanj i veljača. Najpoznatija lovišta ove ribe su oko Kornata, Visa, Lastova, vanjske strane Paga, Lošinja i zapadne obale Istre.

A s gastronomskog stajališta iglica je podijelila gurmane u dva potpuno suprotna tabora. Dok je jedni hvale kao posebno ukusnu i specifičnu, drugi je kude kao suhu, oporu i neuglednu ribu.

No bez obzira na tu podijeljenost, opći je stav da iglica, iako malo suha i osebujnog okusa, brudetu daje posebnu nenadomjestivu aromu. Iglica ima pravilno razmještene relativno krupne kosti zelene boje, dok se meso lako odvaja i ne mrvi čak i kod dužeg kuhanja.

Po mišljenju mnogih, posebno je ukusna spremljena na ražnjićima pa zalivena maslinovim uljem.