U posljednjih se nekoliko godina ribolov bibijem intenzivirao do te mjere da je na nekim dijelovima Jadrana postao primarna ješka. Bibi je inače crv koji nastanjuje mekana lagunarna dna. Prvi su ga počeli koristiti Talijani. Prilikom vađenja školjkaša iz Venecijanske lagune ustanovili su da bibija ima gotovo koliko i školjki. Naravno, uz malo poslovnog duha bibi je uz prikladnu mašnicu i reklamni logo ubrzo plasiran na tržište i danas ravnopravno stoji sa svim ostalim animalnim mamcima.

Ješkanje bibija se najkvalitetnije obavlja pomoću igle za nadijevanje i to prvenstveno zbog minimalnog oštećivanja. Naime tijelo je bibija poput izduljenog balona ispunjenog tekućinom. Višekratnim prošivanjem ga se lako ošteti nakon čega se bibi naprosto iscijedi, te kao takav postaje neupotrebljiv. Važno ga je nadjenuti u jednom potezu, a čvor bez čvora na gornjem kraju može biti samo od koristi. Kod ribolova sa bibijem je potvrđena ona poznata krilatica – što veća ješka – veća riba.

A u zoni plime i oseke možemo pronaći svu silu sitnih, za većinu ljudi bezimenih crvolikih organizama. U tom mnoštvu boja i oblika nama, sportskim ribolovcima, najzanimljiviji su naravno oni mali crveni crvići. Budući da vole pjeskovito-muljevito dno do njih se lako dolazi prevrćući kamenje i kopkajući po žalu nakon što se more povuče. Potrebno ih je brzo sakupljati, jer brzina kojom se povlače u svoje vlažne i skliske kanaliće može impresionirati. Žive u aerobnom dijelu pijeska i blata na obali, tako da ako pri traganju naiđete na crni sloj, odustanite, osim ako ne tražite anaerobne bakterije.

Ukoliko obala dozvoljava, crviće možemo potražiti i u moru. To je izvodivo na pješčano-muljevitim pličinama do metra dubine, prvenstveno stoga jer se u takvom crvolovu po dnu treba gaziti. Lopatom se zagrabi sloj dna i pretraživanjem na obali ili prosijavanjem kroz plutajuće sito, u njemu se potraže crvići.

Bibi se najčešće koristi u lovu orada

Na mnogim se mjestima može čuti priča o malim vršicama za crviće izrađenima od perforirane plastične ambalaže u koju se kao ješka postavlja srdela. Takva se vrša potapa u zonu plime i oseke te nakon nekoliko sati izvlači prepuna crva. Nažalost ta priča drži vodu koliko i sama vrša. Potopljena vršica će biti prepuna svakojakih razlagača među kojima nažalost neće biti ni ‘C’ od naših crvića.

Da bi crvići dovoljno dugo ostali živi i živahni treba ih pravilno skladištiti što uopće nije neki problem. Na dno čiste, plastične posude prostre se desetak centimetara krupnije granuliranog pijeska na koji se stavljaju ulovljeni crvići. Za kratko vrijeme crvići će napustiti glib i nečistoće iz gornjeg sloja i ukopati se u pripremljeni pijesak. Tada je još samo potrebno ukloniti gornji, prljavi sloj i crviće zajedno s pijeskom premjestiti u vlažnu krpu u kojoj ih čuvamo i transportiramo do mjesta ribolova. Da bi ih održali dulje vrijeme živima krpa se mora češće vlažiti i natapati svježim morem. Pogrešno je skladištiti ih između listova morske salate ili kakvih drugih algi. Tako iščupane alge se vrlo brzo počinju raspadati što je odlična podloga za bakterije i ostale razlagače koji ubrzano troše kisik nakon čega nastavljaju svoj razlagački posao na brižno čuvanim crvićima.

Ješkati ih možemo cijele ili u komadima, prošivanjem ili preko igle. Naravno, za ješkanje preko igle koristiti ćemo šuplju iglu bez kukice.