Obitelj usnača (Labridae) je u našem moru predstavljena s puno vrsta od kojih je najčešće lovljena riba ove obitelji nedvojbeno knez (Coris julis, Linnaeus, 1758).

Osim što se odlikuje posebno živim bojama kojima ozbiljno konkurira atraktivnim akvarijskim ribama, knez je i biološki indikator čistog mora, što znači da ga nećemo naći na mjestima na kojima more nije iznimne čistoće.

Knez je nježna, elegantna, vretenasto građena riba, gotovo simetrične gornje i donje polovice tijela. Izrazito je gibljiv. Ima malu glavu naoružanu vrlo oštrim stožastim zubima. Nalazimo ga uzduž cijelog jadranskog priobalja, nešto više na pučinskoj strani otoka. Ljeti se zadržava na dubinama od 2 do 5 metara, dok se zimi povlači u dubine, ali ipak ne dublje od 100 metara. Izvanredno velikom brzinom se može zavući u pijesak ili šljunak tako da mu samo glava viri. To često napravi kada more zahladni i ne izlazi dok more ponovo ne otopli.

Knez živi u manjim skupinama nad tvrdim, kamenitim dnom. Mrijesti se krajem proljeća i u prvoj polovici ljeta. Ikra mu je pelagička. Hranu mu čine organizmi koji žive na tvrdom dnu, a koje može odvojiti od podloge i progutati, mahom račići i mekušci.

Lovi se kao i sve ostale usnače klasičnim povrazima s udicama širine luka od 7 do 15 milimetara. Na pozicijama koje dozvoljavaju takav pristup može se loviti i plovkom, no na taj se način uglavnom love samo sitniji primjerci.

Pored kneza, vrlo česti u uzobalju su lumbraci (Symphodus (Crenilabrus) tinca, Linnaeus, 1758), živo obojene usnače koje su nerijetko prve ribe s kojima se susreću početnici. Ponuđenu ješku napadaju bez oklijevanja tako da je kačenje sigurno.

Od ostalih usnača na koje obalni udičar često nailazi, tu su martinka, pešnjić, podujka i kosirica – vrste koje nemaju nikakvu ekonomsku vrijednost.

Nasuprot njima, u dubljim i zaraštenim škrapama vješt udičar može iznenaditi i nasukati vranu (Labrus merula, Linnaeus, 1758), vrstu koja može dosegnuti 1,25 kilograma i dužinu od 50 centimetara. Ova je vrsta među svim usnačama najcjenjenija.

Vrana je tamnozelene boje. Ženke su nešto svjetlije, dok su mužjaci gotovo crni.

Odmah uz vranu na istom terenu valja potražiti i smokvu. Ova vrsta naraste do težine od 0,90 kilograma i može dosegnuti 40 centimetara dužine.

Usnače su u principu lako uhvatljive. Za ješku možemo koristiti račiće, riblje meso, školjke, kozice pa i ugrce. Većina je usnača izrazito znatiželjna i proždrljiva, ali će ponuđenu ješku najprije čupkati i razvlačiti, pa je tek onda pokušati progutati. Stoga ne treba reagirati na prve trzaje, već tek kada se osjeti jači potez. Širina luka udica za lov usnača ne bi trebala prelaziti 10 milimetara.

Na udici usnače ne pružaju neki veći otpor. Izuzetak su knezovi koji se cijelim tijekom izvlačenja bjesomučno batrgaju. Od ostalih vrsta jedino smokve i vrane pružaju znatniji otpor i to samo krupniji primjerci.

Na tanjuru su od usnača posebno zanimljivi samo veći primjerci i to uglavnom smokve i vrane, dok su knezovi, mada jako ukusni, većini ribolovaca, bez obzira na veličinu, komplicirani za čišćenje, kako u postupku pripreme zbog skliskosti, tako i za vrijeme jela zbog svojih oštrih kostiju.

Valja napomenuti da meso pojedinih vrsta, poput vrane, u doba mrijesta može imati lagan okus i miris po tamjanu koji mnoge ljubitelje dobre spize odbija od ove vrste.

Ipak, bez obzira na relativno slabu gastronomsku vrijednost, usnače su rado viđena lovina pogotovo u natjecateljskom ribolovu, kao i kod početnika koji na njima stječu svoja prva iskustva.