Poput više prijašnjih, tako su i nedavno neuspjehom okončani razgovori na razini predsjednika država, odnosno vlada. Neuspješno za Hrvatsku. Crna Gora ne popušta. Prisvojili su brod i drže ga svojim, ne pada im na pamet vratiti ga onima kojima po svemu pripada. Čitateljima je jasno, riječ je o jedrenjaku »Jadran«, velebnom i atraktivnom brodu, ponosu svake mornarice kojoj je pripadao.

Priču ne treba ponavljati, dobro je znana i traje više od tri desetljeća, od 1991. godine i početka rata. »Jadran« se zatekao na remontu u crnogorskom brodogradilištu i – oni ga zauvijek prisvojiše. Takav je stav njihova državnog i političkog vrha. Naša vlast to nikako ne prihvaća, žele brod vratiti u Hrvatsku, gdje mu je oduvijek bila matična luka. Sva nastojanja i pokušaji zasad ne daju rezultata. Susjedi ne popuštaju. I ne samo to, ovog ljeta s »Jadranom« su naveliko feštali, obilježavali su njegovu 90. obljetnicu. Da, taj brod plovi već devet desetljeća! I uvijek je jednako lijep, elegantan i atraktivan. Tim više što je prije nekoliko godina temeljito obnovljen. Crnogorci su uložili velike novce.

Hoće li ikada »Jadran« zaploviti pod hrvatskom zastavom i na krmi upisanom hrvatskom lukom pripadnosti? Nezahvalno je upuštati se u takve špekulacije. Tema je to za tešku politiku, međudržavne pregovore kojima se ne nazire kraja. Na hrvatske zahtjeve, stječe se dojam, crnogorska politika davno je postala imuna, bez obzira na činjenicu što se vladajući mijenjaju. Po pitanju »Jadrana« svi su jedinstveni – ne vraćaju ga Hrvatskoj, i ne namjeravaju to učiniti.

Splitska inicijativa

»Jadran« je prvi put zaplovio prije 90 godina, 1933. I odmah u startu napravio je veliki vijađ. Građen je dugo, bilo je problema, odnosno nije bilo dovoljno novaca. Povijest se mijenja, a pojave i događanja ostaju nepromijenjeni. Nema novaca, to ponavljaju sve generacije rođene i odrasle na ovim prostorima! Građen je u Njemačkoj, u Hamburgu, a gradnja je trajala skoro tri godine. Potom je uslijedilo prvo i dugo putovanje, do mora čije je ime ponio. Najprije je uplovio u Boku kotorsku, u Tivat, gdje je i danas na vezu. To je njegova jedina čvrsta veza s Crnom gorom i crnogorskim primorjem, uz povremeno dokovanje u tivatskom Arsenalu. Nekoliko dana kasnije produžio je do Splita, u matičnu luku.

Tamo je po drugi put svečano dočekan i uveden u službu.

I inicijativa za gradnju krenula je iz Hrvatske, iz Splita, a ne od tadašnje države. Gradnju školskog jedrenjaka pokrenula je Jadranska straža 1926. godine. Beogradske državne i vojne vlasti, a u glavnom gradu nalazila se i »komanda« ratne mornarice, nisu iskazivale potrebu za školskim brodom. Malo su oni brinuli za more i mornaricu! Potvrda tome vidljiva je i iz činjenice koliko su obale i otoka prepustili Italiji, kako su im dopustili ribarenje u teritorijalnom moru.

Današnjoj generaciji, pa i malo starijima, treba u par rečenica predstaviti Jadransku stražu, u razdoblju između dva svjetska rata imala je veliko značenje. Najprije je bila hrvatska, a kasnije jugoslavenska pomorska udruga kojoj je temeljna zadaća bila očuvanje nacionalnih obilježja i pomorske tradicije, širenje narodne svijesti o važnosti Jadranskog mora, unapređenje njegova iskorištavanja, te razvoj jadranske orijentacije. Između ostaloga, imala je zapaženu izdavačku djelatnost. Skupljanje novaca za gradnju školskog broda Jadranska straža inicirala je 1926. godine. Akciju je podržala i ratna mornarica, uz obećanje da će osigurati dio sredstava. Jadranska straža uspjela je skupiti milijun dinara, a vrijednost investicije bila je oko 8,5 milijuna, odnosno 622.000 njemačkih maraka. Ostalo je osigurala mornarica iz proračuna i kredita, te sredstava njemačke ratne reparacije. Navodno, značajan prilog, iz osobnog fonda, dao je i kralj Aleksandar I Karađorđević. Nakon zatvaranja financijske konstrukcije, u rujnu 1930. godine, potpisan je ugovor za gradnju školskog jedrenjaka.

Brojna posada

»Jadran« je jedrenjak tipa barkantin deplasmana 737 tona. Dugačak je 58,2 metra, najveća mu je širina 8,9, a srednji gaz 4,05 metara. Projektirao ga je tada poznati hrvatski brodograđevni stručnjak, inženjer Josip Škarica. Trup je od čelika, a limovi su spajani na stari način, pomoću zakovica. Mladima bi opet trebalo pojašnjavati! Ima tri palube i tri jarbola od kojih je najveći visok 39,1 metar. Jedrilje se sastoji od 12 jedara ukupne površine 933 četvorna metra, a dužina svih konopa iznosi 11 kilometara. Zacijelo se do danas ponešto promijenilo, kao i motorni pogon. On je u nekoliko navrata mijenjan, što je razumljivo, s obzirom na godine broda. Prvi motor imao je 380 KS i s njim je postizao maksimalnu brzinu od 8,5 čvorova. Kasnije su motori mijenjani pa je Jadran došao do brzine od 14 čvorova. Uz idealni vjetar, s vještim zapovjednikom i uigranom posadom, i pod jedrima postiže istu brzinu, veliku za brodove takvih gabarita. Stalna posada bila je brojna – 12 časnika, 36 dočasnika te 108 mornara. Jesu li Crnogorci zadržali takav kadrovski sastav, ne znamo. U izvornoj verziji »Jadran« je imao spremnike vode kapaciteta 48 i goriva od 27 tona, što je omogućavalo autonomnost plovidbe od 15 dana, na motorni pogon. I to se sigurno promijenilo!

Službeno, naručitelj školskog broda je bila RM Kraljevine Jugoslavije. Porinuće je bilo 25. lipnja 1931. godine, dok je isporuka dosta kasnila. Ponavljam, razlog je – novac. Sredstva su slabo pristizala, brodograditelj nije isplaćivan, pa su radovi dugo stajali. Konačno, »Jadran« je isplovio 27. lipnja 1933. godine. Nakon dvadesetak dana plovidbe, 16. srpnja uplovio je u Tivat, gdje mu je priređen svečani doček. Tu se kratko zadržao, temeljito je očišćen i ušminkan te otplovio u Split gdje je ponovo svečano dočekan.

»Jadran« je danas ponos flote crnogorske ratne mornarice. Isti epitet nosio je od prvog dana plovidbe u ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije, pa potom i u ratnoj mornarici druge, socijalističke Jugoslavije. Onda i sada, gdje god doplovilo privlači sve poglede, izaziva divljenje ljubitelja mora i brodova. Nadasve kad plovi pod jedrima!

Stotine tisuća milja

U svom dugom vijeku »Jadran« je preplovio stotine tisuća morskih milja, pod zastavama dviju Jugoslavija više od 400.000. Prvo školsko krstarenje imao je otprilike godinu dana nakon uvođenja u službu, po Sredozemlju. Uplovio je u većinu europskih luka, tri puta preplovio Atlantski ocean, a sve tri plovidbe obavljene su prije Drugog svjetskog rata. Najdužu plovidbu imao je 1938. godine. Na ruti Šibenik – Malta – Gibraltar – Madeira – Hamilton – New York – Boston – Azori – Gibraltar – Tunis – Dubrovnik, »Jadran« je plovio 130 dana i preplovio 11.252 milje. Zapovjednik je tada bio Jerko Kačić-Dimitri.

Kroz medije je spominjana mogućnost četvrte prekooceanske plovidbe, što nije realizirano. Bilo je to 1992. godine, slavila se 500. obljetnica otkrića Amerike. Govorilo se da je na veliku pomorsku svečanost pozvan i »Jadran«. Možda je i pozvan, lijep je i atraktivan, samo… Rat je u to vrijeme bjesnio, kome je bilo do feštanja i paradiranja? A tko je i mogao poslati brod na izazovnu plovidbu?

Tešku agoniju proživio je »Jadran« za Drugog svjetskog rata. Zanimljivo, uvijek se na početku rata zatekao u Tivtu. Tako je bilo 1941. godine, ali i 1991. Nakon puča, 27. ožujka 1941. »Jadran« je hitno premješten iz Šibenika u Tivat, gdje dočekuje početak rata. Tu su ga zaplijenili Talijani, 17. travnja 1941. Italija mu je dala ime Marco Polo i nastavila ga koristiti kao školski brod. Teški dani nastupaju nakon kapitulacije Italije, kada se zatekao u Veneciji. Napušten i zapušten, opljačkan do golog trupa i bez jarbola, kraj rata dočekao je u jednom od kanala venecijanske delte, gdje je služio kao most. Na zahtjev vlasti nove države, »Jadran« se vraća u Jugoslaviju 1947. godine. Dotegljen je, opet, u Tivat u remontni zavod. I svi kasniji remonti obavljani su u Arsenalu u Tivtu. Poslijeratna obnova trajala je duže od tri godine. Praktički, osim trupa, moralo se ugraditi sve novo.

Tivat kao usud

Na remontu u Tivtu »Jadran« se zatekao i na početku našeg Domovinskog rata, 1991. godine. Ostao je u novostvorenoj državi nastaloj nakon raspada SFRJ-a, da bi ga naposljetku prisvojila samostalna Crna Gora. Posljednji remont obavljen je u režiji i trošku sadašnjih »vlasnika«, trajao je tri i pol godine i okončan je u travnju 2017. Učinjene su velike promjene, što potvrđuje i njegova cijena od 1,7 milijuna eura. Remont je obavljen u brodogradilištu Bijela, budući da remontni zavod u Tivtu više ne postoji.

Tom prilikom Jadranu je ugrađen novi motor od 650 KS, tri pomoćna motora, suvremena navigacijska oprema, nove palube, jarboli, popravljena je oplata te obnovljena unutrašnjost, posebno kuhinja i prostor za mornare. Nova jedra nisu naručivana, budući da od ranije ima tri kompleta kvalitetnih jedara.Tada su neki crnogorski mediji pisali da će njihova država odustati od »Jadrana« zbog velikih troškova održavanja. »Jadran« je tehnološki star, izuzetno skup i zahtjevan za održavanje. Isticali su da će se iz proračuna teško osiguravati toliki novac. Vrijeme prolazi, valjda ga održavaju kako treba, budući da povratak u Hrvatsku nikome ne pada na pamet.

Rijetka krstarenja

U crnogorskoj eri »Jadran« se nije otiskivao na duge plovidbe. Imao je manjih krstarenja, a jedno od značajnijih bilo je 2005. godine u Veliku Britaniju na obilježavanju 200. obljetnice Trafalgarske bitke. Zanimljivo je spomenuti da je u proljeće 2017. godine trebao krenuti na plovidbu do Venecije, ali je ona otkazana u posljednji trenutak. U nekim medijima pojavile su se špekulacije da je to učinjeno zbog bojazni od Hrvatske i njenog, eventualnog, preuzimanja broda, s obzirom na dugu plovidbu u blizini hrvatskih teritorijalnih voda.

Svi zapovjednici »Jadrana«

Veliku pomoć opet mi je pružio Zvonimir Freivogel. Tko zna po koji put… Umirovljeni doktor stomatologije koji godinama živi u Njemačkoj, bez sumnje je najbolji poznavatelj ratnih mornarica i ratovanja na Jadranu u 20. stoljeću. Priznat i cijenjen na međunarodnoj razini. Nema pitanja koje sam mu postavio, a da nije uzvratio kvalitetnim i kompletnim odgovorom. Uvijek sam dobio više informacija nego što mi je trebalo. Tako je bilo i sada. Nikome drugome nisam se ni obratio, a pitanje je glasilo: tko su bili zapovjednici »Jadrana« kroz protekla desetljeća? U vremenu današnjem daljina ništa ne znači! Odgovor je pristigao nakon nekoliko sati.

Zvonimir Freivogel, autor mnogih kvalitetnih i zanimljivih knjiga, poslao je kompletnu tablicu, svi zapovjednici, od prvog do 2011. godine. Uz to, ime oca, mjesto i datum rođenja, datum i mjesto smrti za one koji su umrli, čin što ga je imao kao zapovjednik jedrenjaka te vrijeme u kojemu je bio zapovjednik. Važno je istaknuti – u obje Jugoslavije gotovo svi zapovjednici bili su Hrvati. Tek posljednjih godina, uoči raspada države, prvi put timun je predan u ruke Srbinu. Na zapovjednom mostu smjenjivali su se: Nikola Krizomali (Crisomali, zapovjednik u razdoblju 1933. – 1935.), Mate Marušić (1935. – 1938.), Jerko Kačić-Dimitri (1938. – 1940.), Anton Vekarić (1940. – 1941.), Ivan Ivanović (1949. – 1950.), Ljubo Mihovilović (1950. – 1951.), Anđelko Medić (1951. – 1957.), Ivo Žuvić (1957. – 1964.), Božo Belić (1964.), Stjepan Lakoš (1964. – 1966. i 1968. – 1972.), Vladimir Korošec (Slovenac, 1966. – 1968.), Anton Horvat (1972. – 1975.), Milan Marelić (1975. – 1980.), Stjepan Bernadić (1980. – 1984.), Nevenko Šeparović (1984. – 1988.), Dušan Zaklan (Srbin rođen u Sarajevu, 1988. – 1991.). Potom su brodom zapovijedali Crnogorac Goran Belošević te Srbi Žarko Joldžić, Aco Ilić, Romeo Grbović i Milenko Katić. Za posljednju dvojicu, a to su Darko Vuković i Predrag Supić, nema podataka.

Za takav brod »nacionalni ključ« nije se primjenjivao. Škola i čin nisu bili dovoljni. Vještina jedrenja i upravljanja brodom pod jedrima, uz usklađivanje posade, puno su važniji. Od bivših zapovjednika dobro sam poznavao Stipu Lakoša. Znao sam da je bio zapovjednik »Jadrana«, to mi je rekao, ali ništa više. Puno je pričao o jedrenju, regatama krstaša. Također, o meteorologiji, u civilu bio je ravnatelj Pomorskog meteorološkog centra u Splitu, kasnije o studiju mora na splitskom Sveučilištu, kojemu je bio jedan od pokretača.

Nije bio za Tita

S vremena na vrijeme neki mediji »Jadran« tituliraju Titovom jahtom. To ne stoji! Nikako. Jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito malo je plovio na »Jadranu«. Lijep je, atraktivan, ali ne nudi puno komfora. Na »Jadranu« se živjelo i radilo spartanski. Prije puno godina ukazala mi se prilika, na »Jadranu« sam proveo čitavo poslijepodne, detaljno razgledao vanjske i veći dio unutarnjih prostora. Uvjerio sam se tada da na njemu nema raskošnih odaja. Sve je, stekao sam dojam, podređeno funkciji školskog broda. Vidio sam i radnu sobu što ju je koristio jugoslavenski predsjednik za plovidbe na Jadranu. Ništa veliko i spektakularno. Mala prostorija s radnim stolom, foteljom i nevelikim uredskim ormarom. Ne znam, možda je kasnijih godina uređen prostraniji i kvalitetniji prostor za državnog poglavara. Za to, međutim, nije bilo prevelike potrebe, budući da je predsjednik rijetko stupao na palubu jedrenjaka, eventualno za jednodnevna krstarenja.

»Jadran« je godinama imao tri jednokrevetne, dvije dvokrevetne i tri četvorokrevetne kabine. Dovoljno za časnički kadar, kad na brodu nema važnih gostiju. Mornari su imali dvije spavaonice s 12, odnosno 30 kreveta. Ostatak osoblja spavao je u visećim ležajevima, na mreži. Nimalo udobno. »Kreveti« su se pripremali neposredno prije spavanja i odmah nakon ustajanja raspremali i sklapali uz »zidove«. Ista je prostorija noću bila spavaonica, a tijekom dana blagovaonica, ili učionica. Brodski sadržaji i njihova kvaliteta, a time i kvaliteta života na njemu limitirani su njegovim gabaritima. Skučen prostor maksimalno je iskorišten.