Brodovi miruju na čvrstom vezu. Ribarski brodovi. Ne svi, ali značajan dio naše ribarske flote, oni što najviše love. Vrijeme je lovostaja za malu plavu ribu, preciznije – zabrane rada okružujućim mrežama plivaricama srdelarama.

Ne rade već duže od mjesec dana i mirovat će još dvadesetak. Ništa novoga, lovostaj je u nas davno postao sastavnica ribarskog poslovanja.

Brodovi što love malu plavu ribu u toku godine imaju dva lovostaja, zimski u prosincu, siječnju i veljači traje skoro dva mjeseca, a drugi čitav svibanj.

Primjenjuje se u čitavom hrvatskom ribolovnom moru. Lovostaj imaju i koćari, ali ne tako drastičan, pa je njime pogođen samo dio flote.

Domaće tržište gotovo da ga ne osjeti. Brodovi u lukama, a njihovi vlasnici ne miruju, uvijek su u nekakvu poslu, i da ga nema već bi ga izmislili.

– U radionici sam, tu nešto radimo na jednom motoru.

Tako se odazvao na telefonski poziv Kristijan Uhač, vlasnik i zapovjednik broda »Srdela«, jasno, plivaričara za lov male plave ribe.

Brod je vezan na lukobranu, a njega smo zatekli u radionici na Delti. Što pričati o lovostaju kada je sve znano, ili gotovo sve. Zaključio je poslovanje za prošlu godinu, može dati mjerodavnu ocjenu.

– Godina je bila uglavnom standardna, podbacio je studeni, što se odrazilo na ukupan poslovni rezultat. A studeni je uvijek bio najbolji mjesec za srdelu.

Bilo je dosta nevremena, imali smo samo deset radnih dana, a nije bilo ni ribe. Ukupan lanjski ulov bio nam je 57 vagona, dok smo godinu ranije ulovili 65. Tu smo, godišnji prosjek kreće nam se oko 60 vagona.

Kalkuliranje s danima

Osim dva lovostaja, brodovi plivaričari imaju dodatna ograničenja i limite. Mjesečno mogu raditi 20 dana, u toku godine ukupno 180, ulov im je limitiran na 100 tona mjesečno.

Nema više mogućnosti ostvarivanja rekordnih ulova na mjesečnoj i godišnjoj razini. Naprotiv, svake godine ulove moraju smanjivati.

– Ni te limite ne uspijevamo dostići. Lani smo imali 167 radnih dana, preklani 175. Od toga 15 posto bilo je suhih, bez ulova. U prosjeku imamo 145 – 150 dana s ulovom.

Bolje je reći noći, budući da brodovi plivaričari rade isključivo noću, i to kada nema mjesečine. Nije bitno, njima je to administrativni radni dan, sve je jasno.

– Kalkuliramo s radnim danima, stalno se mora pratiti vremensku prognozu. Svako isplovljavanje računa se kao radni dan, bez obzira na to imamo li ulov, topimo li mreže. U uvjetima ograničenja svaki dan nam puno znači.

Dana na vezu ionako imaju puno i previše. Povoljno je po njih što ipak dobivaju određenu naknadu za lovostaje. Nije baš da su isplate promptne, ali država ih ne zakida.

– Počelo se rješavati plaćanje, nakupilo se bilo dosta zaostataka. Sada nam je isplaćena kompletna 2022. godina. Naknade su jedinstvene na razini EU-a, 36 eura po danu za ribare, dok se naknada za brod obračunava prema tonaži, odnosno GT-u.

Generalno, ne smijemo se žaliti, država ima razne kompenzacijske mjere, to nam je značajna pomoć, mnoge je spasilo. Uprava ribarstva u Ministarstvu poljoprivrede ima sluha, bore se za nas, traže i nalaze rješenja u EU propisima.

Treba ih pohvaliti, uvijek nalaze za nas povoljna rješenja, puno našega su obranili na europskoj razini. Najkraće rečeno, država nam pomaže, prati nas.

Izvoz je smanjen

Gorivo je, međutim, skupo.

– Sadašnja cijena je podnošljiva. U jednom razdoblju plavi dizel bio je skuplji od 10 kuna. I za nas koji manje trošimo bilo je to preskupo.

O koćarima, velikim potrošačima, da ne govorim, radili su na rubu isplativosti. Baš u tom segmentu pomažu nam kompenzacijske mjere.

S plasmanom male plave ribe uglavnom nema problema. Domaća prerađivačka industrija apsorbira velike količine, izvozno tržište, a to je Italija, također.

Značajni potrošači su i farme tuna kojima ribari sa sjevernog Jadrana uglavnom ne gravitiraju.- U posljednje vrijeme izvoz je količinski smanjen, sada smo otprilike na omjeru pola – pola između izvoza i domaćih prerađivača.

Zadarski Arbacommerce ima veliki proizvodni pogon u Istri, blizu Labina, oni otkupljuju veliki dio ulova srdele i inćuna. Poslovanje s njima pokazalo nam se dobrim, tim više što imaju svu logistiku, preuzimaju ribu izravno s broda i dalje ne brinemo.

To je za nas dobro, jer sami ne možemo sve to imati, bilo bi nam preskupo. U izvozu postižemo nešto bolju cijenu, ali su nam i troškovi veći, pa nema neke veće razlike.

Otkupne cijene uglavnom su zadovoljavajuće, jasno, one ovise o pecaturi. Domaći proizvođači srdelu plaćaju oko 0,60 eura, inozemni trgovci oko 0,90.

Inćun postiže bolju cijenu, ali se znatno manje lovi. Najbolja područja od inćuna zatvorena su za lov, Kvarnerić i Velebit. Nešto više nađe se u Kvarneru, ali je mali, nije za preradu. Ponekad ga se ne isplati loviti.

Srdela je bila i ostala glavna lovina.

– Zanimljiva situacija događa se s tom ribom, promijenila je ponašanje. Unatrag 4,5 godina srdela se najbolje lovi u lipnju. Nekad su to bili jesenski mjeseci, listopad i studeni.

Velika gužva vladala je tada na ovom našem području, Kvarneru i Riječkom zaljevu, masovno su dolazili brodovi iz Dalmacije. Svima je Plomin bio glavna luka, iskrcavalo se po čitav dan. Sada Dalmatinci dolaze u lipnju u Istru, i mi tamo lovimo, uz zapadnu obalu.

Specifično područje

Puno puta žalili su se naši ribari na europske propise u kojima se svi ribari jednako tretiraju, bez obzira na to gdje rade, u malom Jadranu, na Sjevernom moru ili velikom Atlantiku.

Kroz Mediteransku uredbu i zalaganjem naših predstavnika dosad smo uspijevali sačuvati neke posebnosti jadranskog ribolova.

– Ne može se sve jednako tretirati. Mi smo specifično ribolovno područje, ograničili smo ulove i svake godine ih smanjujemo, a sada nam žele nametnuti fiksne kvote.

U raznim morima različiti su uvjeti. Naše mjere, lovostaji i ograničenja ulova, pa zatvaranje kanala i smanjenje flote, daju rezultate, ulovi su količinom i kvalitetom bolji, riba je veća, ima je više.

Institut za oceanografiju i ribarstvo kontinuirano prati ulove, oni su mjerodavni za davanje ocjena i predlaganje mjera zaštite. Zasad nam ostaje mjesečna kvota od 100 tona i njoj se uspijevamo samo približiti.

U slučaju većih poremećaja Uprava ribarstva intervenira, krajem godine povećava kvote ako se prethodno slabo lovilo. Na razini EU-a odlučuju generalno, nameću svoje mjere, a one nisu svima prihvatljive i svugdje provedive.

Većina vlasnika brodova vrijeme lovostaja koristi za redovni godišnji remont. Od prije Badnjaka, kada je počeo lovostaj, »Srdela« je na riječkom vezu.

– To ćemo napraviti u svibnju, meteorološke prilike tada su povoljnije, posebno za vanjske radove. Postao je problem obaviti »škver« u željenom terminu.

Za željezne ribarske brodove ostala su tri škvera, Pula, Lamjana i Punat. U Kraljevici i Cresu to se više ne može raditi. Mi se odlučujemo za Punat, gdje je velika gužva jer svi bi htjeli u isto vrijeme, u istih mjesec dana lovostaja.

Za drvene brodove još je veći problem, oni su stari, traže veće održavanje, a nema majstora, brodograditelja u drvu. Nije čudo što se vlasnici tih brodova sve više odlučuju za scraping.

Nema mladih među ribarima

Ljudi su ipak najvažniji, bez njih nema uspješna ribolova. Već ranije čuo sam od nekih ribara da imaju problema s popunjavanjem posade.

– Zasad smo dobri, posada je standardna, više godina ista. Generalno, nije dobro, nema priljeva novih ljudi, nema mladih među ribarima. I bit će sve teže, ovo je specifičan posao, traži određeno znanje i vještinu.

Većinu posada nekad su činili mladi, do 30 godina. Sada su sve starije. Svojedobno je naš brod imao najmlađu posadu, a sada… prosjek nam je oko pedeset.

Otac je bio zapovjednik

Mlad se Kristijan Uhač ukrcao na »Srdelu«, na kojoj je zapovjednik bio njegov otac Nevio. Brod je bio praktički novi, tek pristigao iz Turske.

Kristijan je bio ribar, član posade, a uz oca stjecao je znanje i iskustvo. Zapovjednik ribarskog broda puno je više od zapovjednika nekog drugog, nazovimo ga običnog broda.

Uz pomoračko znanje i vještine, još je važnije ribarsko, treba tražiti i naći ribu, a onda i uloviti. Plava riba ne čeka, ona je u stalnom pokretu.

Suvremena tehnika i tehnologija ribaru je od velike pomoći, ali je važno i ribarsko oko, instinkt, osjetiti plovu ribe dolje duboko. I od ribara se traži znanje, spretnost, pouzdanost.

Prilikom spuštanja i dizanja velike mreže plivarice svaki mora bespogovorno ispunjavati svoj zadatak. Uključujući svjećara, čiji posao danas nije ono što je nekad bio.

Njihov osnovni posao danas rade snažni reflektori s matičnog broda. Za pomoćnu brodicu i svjećara na njoj posao počinje tek kada krene spuštanje mreže i zapasivanje ribe.