Kostrenskom kapetanu Berislavu Vraniću britansko udruženje pomoraca najvišeg ranga »The Honourable Company of Master Mariners« nedavno je dodijelilo titulu »Chartered Master Mariner«, kao prvom hrvatskom državljaninu koji je primljen u ovo elitno društvo pomoraca i stručnjaka za pomorstvo i s pomorstvom povezanu logistiku. Titulu Chrtered Master Marinera u svijetu nosi svega šezdesetak ljudi.

Do titule Chartered Master Mariner ne dolazi se lako ni brzo jer, kako objašnjava, samo udruženje koje ju dodjeljuje, kandidat mora, za početak, imati sve potrebne kvalifikacije za zapovjednika broda, bez ograničenja, ali to je tek osnovni uvjet da kandidatura uopće bude uzeta u obzir. Da bi se ovo počasno zvanje steklo, svaki kandidat prolazi niz »stepenica« do konačne procjene hoće li mu ono biti dodijeljeno ili ne, a prema objašnjenju »The Honourable Company of Master Mariners«, Chartered Master Mariner nije tek puka ekstenzija i nadogradnja kriterija koje pomorci moraju zadovoljavati prema STCW konvenciji, već se to zvanje dodjeljuje isključivo onima koji su postigli izuzetne rezultate u svom radu i pokazali se liderima industrije koji su unaprijedili pomorstvo u svim relevantnim područjima.

Ističe se kako Chartership od kandidata zahtijeva izvanredne performanse i osobne doprinose razvoju pomorske industrije. O koliko je zahtjevnim kriterijima i postupku riječ, možda najbolje govori rečenica iz objašnjenja samog društva o kvalitetama koje kandidat mora zadovoljiti.

»Da se izbjegnu bilo kakve dvojbe, dobro obavljanje posla i to što u karijeri nije radio pogreške, nije dovoljno da se zadovolje svi potrebni kriteriji i ono što se od kandidata traži, a potrebno je za stjecanje Chartershipa.«

Vrhunac karijere

Vranić, inače svjetski priznati stručnjak u području razvoja pomorskog transporta rashlađenih tereta i s njim povezane logistike i lučkih terminala te član brojnih uglednih svjetskih pomorskih organizacija, među ostalim i jedan od prvih ambasadora Svjetske pomorske organizacije (IMO), ističe kako mu je titula Chrtered Master Marinera vrhunac karijere i simbolično priznanje za sve do sad učinjeno u razvoju pomorstva.

– To je najviše priznanje u svijetu pomorstva, a priznato je i po STCW konvenciji. Počelo se dodjeljivati u Ujedinjenom Kraljevstvu, kasnije se proširilo i na druge zemlje, a koliko mi je poznato, osim u zapadnoeuropskim zemljama i u SAD-u, istočno od toga, samo smo trojica kojima je dodijeljeno – jedan u Indiji, jedan u Hong Kongu i ja u Hrvatskoj. Priznanje se dodjeljuje za izvrsnost u svojoj struci. Procedura je vrlo rigorozna, treba proći niz koraka do konačne odluke, pri čemu morate dokazati da ste svojim radom unaprijedili svjetsko pomorstvo, odnosno što ste učinili da se izdignete iznad prosjeka. To je tek prva stepenica, nakon koje je slijedio razgovor s komisijom od četiri člana koji u tom razgovoru utvrđuju ne samo vaše kvalifikacije nego i kakva ste osoba.

Posebno je zanimljiv dio razgovora bio onaj kada su me pitali zašto sam radio određene stvari koje su kasnije postale dio prakse u industriji, ali tada kad sam ih počinjao raditi bile su u suprotnosti s dotadašnjom praksom i postupanjima dobrog pomorca. Odgovorio sam ono što i inače mislim, a to je da ako se želiš maknuti od prosječnosti, moraš se maknuti i s utabanih staza, jer u suprotnom napretka neće biti. Oni su, naravno, bili vrlo dobro upoznati s mojim radom, posebno unapređenja u prijevozu voća liči s Madagaskara, jednog od važnijih izvoznih proizvoda te zemlje, zbog kojeg su mi dodijelili titulu viteza časti Madagaskara, kao i prijevoza avokada koji se i dan-danas prevozi na način koji sam osmislio, govori Vranić, koji se u svojoj karijeri, nakon plovidbe, u velikoj mjeri bavio i razvojem lučkih terminala i logistike, u segmentu rashlađenih tereta, o čemu je napisao više knjiga i radova.

Autor i predavač

Zapovjednik na brodovima hladnjačama postao je još 1984. godine, a nakon deset godina plovidbe u zvanju zapovjednika karijeru je nastavio kao savjetnik Seatradea, poznate svjetske brodarske kompanije, specijalizirane za prijevoz rashlađenih tereta. Iskustvo je stjecao i kao lučki kapetan, vještak i savjetnik za logistiku, te je svoju prvu knjigu »Handling of Refrigirated Cargoes«(Rukovanje rashlađenim teretima) izdao 1994. godine. Drugu knjigu »Stowage and Prevention of Cargo Damage od Reefer Vessels« izdao je pet godina kasnije, a i danas predstavlja izvor korisnih savjeta zapovjednicima i časnicima kada je riječ o sigurnom rukovanju i slaganju rashlađenih tereta na brodovima hladnjačama. Treća knjiga »General Cargo on Reefers« izdana je 2004. godine, a nakon toga izašlo je nadopunjeno izdanje svih prethodnih, a u području transporta rashlađenih tereta smatra se jednim od najvažnijih objavljenih dosad.

Uz pisanje knjiga, Vranić je u karijeri održao i niz predavanja, ali i radio na osmišljavanju lučkih terminala za rashlađene terete, diljem svijeta, a za svoj je rad već ranije nagrađen titulom Fellow of the Nautical Institute, također kao jedini hrvatski državljanin kojemu je britanski nautički institut dodijelo to priznanje. Od 2006. godine je dva puta izabran i u Vijeće Nautical Institutea, a 2019. godine bio je imenovan i predsjednikom odbora za nominacije u Institutu.

Titula Chartered Master Marinera mu je, naglašava, uz sva prethodna priznanja, ipak kruna karijere i veliko priznanje, ali ipak ističe i kako žali što u Hrvatskoj nikad nije imao prilike prenijeti svoje znanje i iskustvo u pomorskoj industriji.

– Cijela procedura trajala je više od godinu dana, dok nije odlučeno hoću li titulu dobiti ili ne. Inače, ne možete se prijaviti sami, kao kandidat, već to mora učiniti netko drugi, tko dobro poznaje vaš rad, i to, naravno, uz preporuku nekog od članova društva. Drago mi je da su vrhunski svjetski stručnjaci prepoznali moj rad. Ova titula u smislu obavljanja svakodnevnih poslova nije toliko važna, osim prestiža koji donosi, jer vas jednostavno malo drukčije gledaju i više poštuju kada ste Chartered Master Mariner. Meni je ona i osobna satisfakcija. Imam sedamdeset godina, želio sam još i to priznanje steći u životu, godinu dana sam se za to spremao, a na kraju ga i dobio. Mislim da je to u svijetu pomorstva najveće priznanje koje se može dobiti za svoj rad, kaže Vranić.

Privatna arhiva

U svijetu je dobio brojna priznanja, počasne titule te radio na brojnim velikim i značajnim projektima, no u Hrvatskoj za njegovim znanjem, kaže, uz dozu ironije, nije bilo potrebe.

– Za tim žalim, jer me nitko iz pomorskih krugova, posebno ministarstva, fakulteta, luka, nije ništa pitao. Kao član Nautical Institutea, IMO-ov ambasador i član brojnih drugih organizacija u svijetu pomorstva imam pristup najnovijim informacijama i saznanjima i bilo bi dobro da ih imam kome prenijeti. Evo, ovih dana sam saznao koja je glavna tema Svjetskog dana pomorstva za ovu godinu, pa bih volio to podijeliti, kako bi se naša industrija i institucije na vrijeme pripremili i sudjelovali u tom događanju. Da se pokažemo na svjetskoj sceni, da postojimo i da nešto radimo. Važno je da nas se vidi, ali lani, na Svjetskom danu pomorstva, na kojemu sam sudjelovao kao ambasador IMO-a, predstavnika Hrvatske nije bilo. Nitko se nije pojavio, ni iz ministarstva, ni od brodara ni drugih subjekata. Žao mi je što je tako, jer moglo bi se puno više i češće čuti za nas, mogli bismo biti više prisutni na svjetskoj pozornici. Ja i sada radim na tome da se više uključimo, pa sam tako pripremio projekt učlanjenja mladih, studenata pomorskih smjerova, u Nautical Institute, gdje sam se s drugim kolegama izborio da mladi ne moraju plaćati nikakvu članarinu. Nadam se da će naš Pomorski fakultet podržati taj projekt i da ćemo uspostaviti suradnju. Mladi budući pomorci će u tom slučaju od Instituta dobivati sve publikacije i novosti iz svijeta pomorstva. Razgovarao sam o tome s dekanicom Anom Perić Hadžić, koja je pokazala dobru volju, pa vjerujem da će to uspjeti. Posebno je važno da se upravo mladi pomorci i oni koji će to tek postati, kad diplomiraju, što prije okrenu prema van, da budu povezani sa svjetskim pomorstvom te da raspolažu relevantnim informacijama u stvarnom vremenu. To je jedan od načina i uvjeta da se, kako sam prije rekao, izdignu iznad prosječnosti i postignu maksimum u svojim karijerama, kaže Vranić.

Hrvatska je, dodaje, nažalost, od pomorske zemlje postala primorska zemlja, u kojoj se malo toga zbiva po pitanju razvoja brodarstva ili barem ureda velikih brodarskih kompanija koji će upravljati dijelom poslovanja flote.

– Otkad je naše brodarstvo velikim dijelom propalo, niti jedna značajnija nova brodarska tvrtka nije pokrenuta. Ja sam imao veliku želju i ambiciju pokrenuti novu brodarsku tvrtku, međutim, to nije uspjelo, u prvom redu zbog izostanka podrške bankarskg sektora, a pokazalo se, po svemu što vidimo, da smo mogli napraviti dobar posao, da je sve skupa zaživjelo. Problem je što komercijalne banke u Hrvatskoj nisu u našem vlasništvu i njih ne zanima pomorstvo. Naprosto se ne žele baviti nečim tako složenim i zahtjevnim, poput pomorstva, kad mogu novac plasirati u kredite za kupovinu stana, auta, gradnju apartmana i slično. Imamo jedino HBOR, ali da bi se dobio kredit HBOR-a, trebaju očito dobre veze s vlastima, jer bez toga možete doći s izvanrednim projektom, dokazima da u idućih pet godina imate punu zaposlenost brodova i prihode veće od rashoda, ali bez dobrih veza novac od HBOR-a nećete dobiti, kaže Vranić.

Vrhunski pomorci

Hrvatska ima vrhunske pomorce, kao i stručnjake u velikim svjetskim brodarskim kompanijama, pri čemu je u Rijeci zadnjih godina izgrađen novi kontejnerski terminal, uz već postojeći, s radom je počeo LNG terminal, prometa je sve više, ali relativno je malo ureda velikih brodara iz kojih bi se upravljalo dijelom poslovanja. Primjera ima, ali ne onoliko koliko bi se moglo očekivati, smatra Vranić.

– Kad se rade veliki projekti, poput kontejnerskog terminala, onda u ugovor za koncesiju ili prodaju treba ukomponirati takve stavke. To može biti ukrcaj posade, tehnički menadžment, komercijalni menadžment ili nešto treće, a siguran sam da bi to velike kompanije, poput Maerska, koji je došao na novi kontejnerki terminal, i prihvatile. Problem je što se kod nas o takvim stvarima ne razmišlja unaprijed, jer jednostavno mi se čini da nemamo dovoljno stručnih ljudi koji se brinu o razvoju pomorstva. Imamo problem sa stručnjacima već u startu – najbolje i najsposobnije studente Pomorskog i drugih fakulteta školujemo za strane kompanije koje ih doslovno razgrabe još i prije nego što diplomiraju, kaže Vranić, dodajući kako je razvoj logistike i kopnenih zanimanja vezanih uz transport i pomorstvo izuzetno važan i omogućuje visoka primanja onima koji ga znaju raditi.

– Novac je sada veći na »kraju« nego na brodu. Nekad su plaće pomoraca bile veće od plaća u povezanim poslovima na kopnu, ali već sam ja, kada sam prestao ploviti i počeo raditi kao savjetnik, zarađivao više nego dok sam bio zapovjednik. Danas, ako odskočite od prosjeka, možete više zaraditi na kopnu nego na moru. Žao mi je što ne razvijamo taj dio pomorstva, terminale, luke i sve poveznao s njima, koliko bismo mogli i na način koji će odskakati od kolotečine i toga da luka bude samo pružatelj usluge prekrcaja. Kad sam postavljao logistiku u Cape Townu, tamošnji zaposlenici bili su ljuti na mene, govorili su – mi to već 30, 40 godina radimo ovako, i što sad nama neki stranac treba govoriti kako ćemo raditi. Ali za tri mjeseca su rekli da sam u pravu. Naprosto, treba razmišljati izvan zadanih okvira i uvijek nastojati ponuditi nešto novo i bolje, ali kod nas interesa za to nema dovoljno, kaže Vranić.

Jedrilica danskog princa

Uz more Vranić je vezan i u svoje slobodno vrijeme, kao dugogodišnji strastveni zaljubljenik u jedrenje, pa i danas gotovo svaki slobodni trenutak provodi na jedrilici.

– Moj ispušni ventil nakon silnih putovanja uvijek je bilo jedrenje. Naprosto volim jedriti. Prvo sam kupio krstaš »Setteseven«, pa »Cocoon«, pa »Damaco«, koji je nosio ime obiteljske firme. Do sad su već četiri broda nosila to ime, a jedan od njih ima zanimljivu povijest. Na jednom od poslovnih putovanja u Copenhagen sjedio sam na jednoj jahti i ugledao prekrasnu jedrilicu. Tada nisam znao tko je vlasnik jedrilice niti koje ime nosi. Jedrilica mi se jako svidjela, pa sam u razgovoru na jahti vlasnika Maersk Line dao ponudu za koju se nisam nadao da će biti prihvaćena. Nakon nekoliko dana dobio sam poziv da pregledam jedrilicu. Uvidjevši da je u izvanrednom stanju, nisam mogao povući ponudu i kupio sam je. Tek tada sam saznao da je vlasnik jedrilice danski Pric Albert, koji je s njom sudjelovao na nekoliko regata pod imenom »Nanoq«, što na islandskom jeziku znači polarni medvjed. Kupivši jedrilicu dobio sam kraljevsku zastavu na poklon, koju i danas čuvam za uspomenu. Sudjelujući u regatama u zadnjih 25 godina osvojio sam više od 150 pehara, medalja i drugih nagrada. Danas jedrim za gušt s prijateljima, a svakodnevno nastojim učiniti nešto na jedrilici, da mi prođe vrijeme, kaže Vranić.