Natjecateljski je ribolov za mnoge obične ribolovce opterećen naizgled nevažnim detaljima. Kad ljudi love za svoj gušt bez pritiska kakvo nameće natjecanje, najčešće ne koriste tako komplicirane sisteme niti imaju pripremljene predveze u količinama dovoljnima za sve moguće i nemoguće situacije jer u pozadini ne stoji nikakav plasman ni poredak već samo i isključivo gušt.
povezane vijesti
- Koliko se daleko usuđujete zabaciti svoj ribolovni sistem? Ukoliko koristite shock leader tada nikakvog ograničenja ne trebate imati
- Iz svijeta znanosti – Andrej Gajić objavio rad o nalazu morskog psa prasca s leucističnim poremećajem pigmentacije
- Škrt na riječima, dobar u panuli. Povukao iglicu na 18 metara dubine pa nasukao cara od 4,3 kilograma
Mnogi ribolovci ne doživljavaju satisfakciju samom činjenicom da su na moru i da love ribu. Mnogi žele potvrdu svog truda ostvariti ulovom, ako ne kapitalnim i kvalitetnim, a ono bar kvantitativno impresivnim. Za takve je uvijek dobro zaviriti preko leđa nekog uspješnog natjecatelja i ubrati kakav koristan detalj. Naime ukoliko riba radi, natjecatelji rijetko izvlače prazne udice bez obzira koliko predveza imali. Naravno, to nikako nije slučajnost već pomno razrađena taktika u skladu sa bogatim iskustvom.
Ukoliko se lovi sa jednim predvezom i samo jednom udicom tada ne treba puno polemizirati. Riba zagrize, uslijedi kontra i riba je van. No ukoliko se rabi više prama, tada je poželjno kalkulirati. Još ako se lovi na većoj dubini, nije svejedno da li se izvlači jedna ili tri ribe, jer izvlačenje iz duboka traje i traje…
U trenutku kada riba zagrize, i kada je kontriranjem uspijemo zakačiti nije je nikakav problem izvući. No ukoliko pokažemo dovoljno strpljenja i koncentracije i ne pristupimo odmah izvlačenju zakačene lovine, ubrzo će uslijediti još jedan, a ako lovimo sa tri prame nerijetko i još jedan, posljednji, treći potez. Rezultat je ulov na svim pramama što zapravo nije obavijeno nikakvim tajnama. Naime, ribe se najčešće hrane u grupama, što samo treba znati iskoristiti.
Ipak, pri takvom grupnom kačenju mogu nastupiti prave muke. Ako su lovina gire oštrulje velika je vjerojatnost da će bar jedna od tri, i to ona prva zakačena, otpasti. Razlog leži u tankoj opni između usana i vilice za koju se ove ribe najčešće kače, a koja vrlo lako puca.
No ako su lovina arbuni, stvar postaje potpuno jasna i izgledna. Ulovljeni arbun će privući ostatak jata i unatoč mišljenju da šalje signal opasnosti, isprovocirati griz i na ostalim pramama. Za razliku od gira, zbog načina na koji prima i guta ponuđenu ješku, ali i zbog konstrukcije usne šupljine, arbun rijetko spada sa udice.
Ipak, ima kvaka. Cijela teorija funkcionira jedino ukoliko smo sigurni što lovimo. Premda pojedinci tvrde da su sto posto sigurni što im grize i što vuku, većina ih to ne zna, što je zapravo vrlo realno i istinito.
Nakon nekog vremena će čak i početnici sa lakoćom uočiti razliku između trzanja girovki i ljuskavki, no čak i prekaljeni majstori udice neće znati da li im na 40 metara dubine grize fratar ili kantar.
Pa što onda napraviti?
Jednostavno, ukoliko lovite sa većim brojem prama, a uporno izvlačite sitnu ribu osjetljivih usta, pribor izvlačite svaki puta kada osjetite da imate ribu na udici i to bez otezanja. To se pravilo može primijeniti na ušate, ciple, bugve i sve girovke, pogotovo kada se lovi na većim dubinama ili daljinama. Ako se radi o plićim terenima i relativno ‘bliskoj borbi’ tada se može kalkulirati, ali jedino pod uvjetom da imate štap koji može amortizirati snažne trzaje ulovljene ribe te strunu dovoljno istezljivu za ublažavanje silovitih pokušaja bijega.
Ako su pak lovina ljuskavke poput arbuna, fratara ili kantara, tada je nakon prvog zakačenog primjeraka poželjno sačekati još kojeg. Naravno, rizik raste sa povećanjem dubine, pa je preporuka ne kalkulirati na dubinama preko 40 metara. Čekanje još jednog poteza na tako velikim dubinama isplativo je jedino u ribolovu s grubljim priborom kakav se koristi pri dubinskom kančarenju kada se rabe deblje strune i veće udice.
