Mnogi suvremeni ribolovci koriste pileća prsa kao ješku za lov kančenicom što zapravo i nije tako loš izbor. Ide se linijom manjeg otpora pa se više ni ne trudi iskoristiti neki morski okus već se ide na sasvim uredno rezuckanje na daščici i ješkanje približno jednakih komada, oblikom i veličinom potpuno prilagođenih lovini.

Urednost je ovdje na najvišem mogućem nivou osim ako je dinamika ribolova toliko da se nema baš vremena brisati i prati ruke svaki čas. U takvim situacijama baš kao i u ribolovu sa srdelama pribor u kratkom vremenu dobije sluzavu navlaku, koja se brzo suši ostavljajući na površini neugodnu koricu vrlo osebujnog mirisa koji sve one slabijeg želuca može vrlo neugodno iznenaditi u prvom idućem ribolovu.

Inače je rad s ješkama koje intenzivno mirišu rezerviran samo za lovce na gruževinu i landovinu. Psi, raže mačke, ugori i murine naprosto obožavaju lešine, pa bi zato bilo dobro da ješka kojom se radi bude jednim dijelom usmrđena, na ovaj ili onaj način.

Idealno je da dio sunčanog dana provede u najlon vrećici na suncu nakon čega ima prepoznatljivo fermentirani miris koji garantira uspjeh u noći bez mjeseca.

Naravno da oni uredni u pravilu izbjegavaju bilo kakav kontakt s takvim mamcima.

A oni najneuredniji i ne vode baš previše brige o svemu ovome, pa ješku koja im pretekne često ostavljaju i za drugi ribolov ne vodeći računa o tome koliko će u tom drugom ribolovu biti upotrebljiva. Nekoliko puta zaleđivane i razleđivane srdele teško da su više lovne jer su izgubile onu početnu privlačnu moć i na udici se više ne drže onako dobro kako bi trebale. Dobre možda mogu biti samo za brum i to ako je riba bila na dužem postu.

Veliki crv koji nije bio u soli već je nekoliko puta izlazio i ulazio u škrinju dobija karakteristični ‘plastični’ miris i teško da takav može ijednoj ribi biti atraktivan.

Nažalost, mnogi ribolovci koji love takvim lošim ješkama nisu svjesni razloga svog neuspjeha.