Malo je riba koje su raspoložene za suradnju tijekom cijele godine. Većina se udičarima interesantnih vrsta zimi povlači u dubinu i tamo zimuju, inertno i ne baš pretjerano zainteresirane za bili kakav oblik hranjenja. No na našu sreću postoje i vrste koje su, nezavisno o temperaturi mora i godišnjem dobu, vječno gladne. Jedna od njih je i kanjac, crvenoprugi gladuš, uvijek spreman da se objesi na nečiju udicu.
povezane vijesti
Kanjac (Serranus cabrilla, Linnaeus, 1758) je riba iz obitelji vučica (Serranidae). Rijetki su primjerci dulji od 40 centimetara i teži od 0,45 kilograma. Prosječna veličina se uglavnom kreće oko 0,15 kilograma. Doduše neki Pažani tvrde da su njihovi kanjci u pravilu teški preko 0,50 kilograma, no s obzirom na duljinu i razvedenost naše obale, ti se paški primjerci svrstavaju u one spomenute – malobrojne i rijetke.
Kanjac je karakteristične narančasto-crvene boje sa sedam do osam okomitih, nešto tamnije smeđih prugastih zatamnjenja uz tri narančaste ili žućkaste uzdužne pruge na bočnom trbušnom dijelu. Primjerci koji žive na ogoljenim staništima s više pijeska redovito su svjetlijih, ponekad gotovo sivih nijansi.
Paški kanjci su standardno veliki
Usta su mu u odnosu na glavu i tijelo velika puna sitnih oštrih zubiju što odaje proždrljivog i uvijek gladnog lovca. Rubovi škržnih zaklopaca su ozubljeni, a leđna peraja naoružana nizom od desetak oštrih perajnih šipčica.
Kanjac je hermafrodit što znači da ima obilježja oba spola. Mrijesti se krajem proljeća i početkom ljeta. Glavna su mu hrana sitni bentoski beskralježnjaci, u prvom redu rakovi zbog čega ga se smatra posebno štetnim za naselja jastoga.
Nalazimo ga po cijelom Jadranu od pličina do čak 500 metara dubine, no najučestaliji je na dubinama od oko 40 metara. Voli kamenita, obrasla dna i premda je znatno brojniji u zatvorenim kanalima, rado se zadržava i na otvorenim brakovima. Najbrojnija su mu naselja oko Zadra i Šibenika, dok je u Istarskom akvatoriju nešto rjeđi.
Kanjci su poznati proždrljivci
Prema onomastičarima, najrašireniji udičarski alat – kančenica, svoj naziv djelomično duguje upravo ovoj vrsti koja je nekada bila toliko brojna da bi se pri svakom spuštanju udica u more izvukao bar jedan kanjac.
Nažalost, staništa kanjca su danas vrlo prorijeđena toliko da je na neki dijelovima obale kao vrsta gotovo nepoznat. Jednim je dijelom ta prorijeđenost posljedica prelova, no glavnim se krivcem smatra generalno zagađenje mora koje ova vrsta teško podnosi.
