Udice s pločicom se najčešće koriste u lovu klasičnim parangalima, kančenicama i pri ribolovu plovkom dok su udice s ušicom svoju primjenu našle prvenstveno u ribolovu debljim strunama. Ipak u konačnu kalkulaciju treba uzeti u obzir i duljinu vrata, širinu luka, izvijenost i debljinu tijela, te usmjerenost i zakrivljenost samog vrha udice…
povezane vijesti
- Koliko se daleko usuđujete zabaciti svoj ribolovni sistem? Ukoliko koristite shock leader tada nikakvog ograničenja ne trebate imati
- Iz svijeta znanosti – Andrej Gajić objavio rad o nalazu morskog psa prasca s leucističnim poremećajem pigmentacije
- Škrt na riječima, dobar u panuli. Povukao iglicu na 18 metara dubine pa nasukao cara od 4,3 kilograma
Od svog nastanka pa do sada udice su stigle razviti doslovno nebrojene oblike i varijacije. Ovaj najosnovniji element udičarskog ribolovnog pribora je imao dinamičan i buran razvojni put koji je rezultirao brojnim formama.
Tako danas imamo mnoštvo udica ciljano namijenjenih određenim ribljim vrstama, pomno izbalansiranog sastava, biranih boja i sjaja, da ne spominjemo suvremenu tehnologiju i finalnu obradu kemijskim brušenjem.
Ipak, unatoč brojnosti oblika i krivuljnih tehničkih rješenja, jedan je detalj ostao neizmijenjen, a to je sam kraj vrata koji završava uvijek samo pločicom ili ušicom.
Jedna od osnovnih dvojbi pred kojima se često nalaze početnici, a nerijetko i prokušani majstori udičarenja, je izbor udice s obzirom na izvedbu završetka.
Što je primjerenije, oko ili uho?
Odgovor nije jednostavan jer osim te dileme ključnu ulogu za ispravan odabir svakako ima i duljina vrata, širina luka, izvijenost i debljina tijela, te usmjerenost i zakrivljenost samog vrha udice.
Svi ti detalji zajedno određuju namjenu udice pa tako određeni model, u danom trenutku s obzirom na tehniku i način ribolova, postaje bolji odnosno lošiji izbor.
Ipak, ukoliko se usredotočimo samo na završni dio vrata udice, pritom zanemarivši utjecaj ostalih detalja, stvar se donekle ipak može pojednostaviti.
Pločica ili ‘uho’ je svojevrsni graničnik na koji se naslanja čvor koji ostvaruje vezu između strune i udice. Pločica se formira prešanjem završnog dijela udice pri čemu se profil od kojega je izrađeno tijelo udice pod presom naprosto razlije.
Modernija tehnologija primjenjuje prešanje koncentrirano samo na središnji dio pločice, čime se znatno povećava nosivost tog dijela, jer se na rubnim dijelovima dobija znatno deblji presjek.
Čvorovi kojima se udice sa pločicom spajaju sa strunom su malobrojni i najčešće se radi samo o varijacijama na klasični čvor za udicu no zajedničko im je da su svi fiksni, odnosno da udica tim čvorom bude čvrsto povezana.
Kod udica sa okom postoje dva načina montaže.
Tako se montaža udice, s obzirom na završetak i sam dosjed čvora može kao fiksna, pri čemu čvor čvrsto naliježe na prstenasti završetak dok je druga montaža slobodna, njišuća, pri čemu je udica zapravo samo okačena na petlju.
Udice s okom se mogu vezati i poput udica s pločicom, s tim da je poželjno da struna pritom izlazi kroz oko.
No nezavisno o načinu montaže, posebnu pažnju treba posvetiti završetku oka.
Naime, ponekad zbog loše završne obrade na završnom dijelu ‘oka’ može doći do pucanja strune koja bude ogrebana ili presječena neobrađenim ili loše obrađenim rubom.
Udice s pločicom se najčešće koriste u lovu klasičnim parangalima, kančenicama i pri ribolovu plovkom dok su udice s ušicom svoju primjenu našle prvenstveno u ribolovu debljim strunama.
Big-game je primjerice bez tih udica nezamisliv, baš kao i montaže sa sajlom. U panuli, ako nije završna, udica s okom se može postaviti i kao klizna udica.
Izbor udice ipak prvenstveno ovisi o lovini, tehnici i osobnim sklonostima.
No jedno je sigurno – bez obzira koristili oko ili uho, ako ribe ima, najbitnije je da je udica dobro vezana.