Prije nekoliko dana obilježili smo Dan planeta Zemlje. Važan datum! Ne bih o njemu pisao, ali me ponukala jedna informacija koju sam pročitao vezano uz taj dan. Nimalo ohrabrujuća, niti obećavajuća. Naprotiv, deprimirajuća. Oglasio se WWF Adria. S pravom, to im je i misija. Ona je sastavnica globalne WWF organizacije za zaštitu prirode koja djeluje duže od pola stoljeća, a prisutna je u stotinjak zemalja na šest kontinenata. Predstavljaju se sljedećim riječima: »Želja nam je osigurati pozitivnu budućnost živom svijetu, rijekama, šumama i morima, i to zauzimanjem za smanjenje emisija ugljika, čime će se izbjeći katastrofalne klimatske promjene, i pritiskom za poduzimanje mjera koje će pomoći ljudima da žive održivo, unutar granica jednog planeta. Rad WWF-a utemeljen je na znanosti, a u lokalne sredine donosimo međunarodno iskustvo. No, imamo međunarodni domet i naša misija je precizna – stvoriti svijet u kojem ljudi žive u skladu s prirodom.« Ima toga još, ali uvodne rečenice dovoljno govore.

Ipak, u obraćanju u povodu Dana planeta Zemlje, po mom mišljenju, ovi naši malo su pretjerali, previše nas prestrašili. Predstavnici WWF Adria govorili su o šumama i potrebi njihove zaštite, vodi i zraku te nužnosti promjene odnosa s prirodom. Posebno su govorili o moru i njegovoj ugroženosti. Upravo taj dio obraćanja ponukao je na ovaj tekst.

Pretjerani izlov

Izvršna direktorica WWF-a Adria Nataša Kalauz istaknula je problem pretjeranog izlova ribe, tvrdi da je on »potpuno izvan kontrole«. U razgovoru za jedan od naših medija ona je, između ostaloga, rekla »da, prema konzervativnim procjenama, već oko 2050. godine u Jadranskom moru možda više neće biti ribe.«

«Dakle, imamo još možda dvadesetak godina da jedemo ribu, a onda naša djeca neće imati ribu u Jadranskom moru, barem ne kako je imamo danas. Problem pretjeranog izlova je potpuno izvan kontrole«, zaključila je Nataša Kalauz.

Ne volim, i nisu mi drage, ovakve katastrofične najave i prognoze. Nikako ih ne prihvaćam, a ponajmanje bih se s njima složio. Neće riba nestati iz mora! Ponovit ću ono što mi je davno rekao jedan znanstvenik – ihtiolog. »Dok je mora, biti će i ribe u njemu«, bile su njegove riječi. To je neusporedivo utješnije.

Nepobitno je da će za 20 – 30 godina u svjetskim morima i oceanima riblji fond biti drastično manji nego što je danas. Isto tako, prije tri-četiri desetljeća mora su bila znatno bogatija. Tako je u svijetu, tako je u našem Jadranu. Pamtim vremena kada su veliki brodovi koćari ulove škampa brojili u desecima, pa i stotinama kašeta. Nezamislivo za današnje vrijeme!

Ali, da će ribe nestati, nikako se ne slažem. Lovit će se manje i malo, mnogi od tadašnjih žitelja rijetko će je konzumirati. Kao da je mi danas puno jedemo… Dobro, potrošnja nam je danas u Hrvatskoj već solidna i kontinuirano raste.

Budućnost u marikulturi

Činjenica je, također, da bismo kao primorska i pomorska zemlja trebali imati još veću potrošnju ribe i proizvoda mora »po glavi stanovnika«.

Bez obzira na činjenicu što se morska bogatstva smanjuju i što ribari manje love, uz veći napor, konzumiranje ribe ne bi se trebalo drastično smanjivati. Budućnost ribarstva je u marikulturi, odnosno akvakulturi. Ovu rečenicu slušam godinama, još iz vremena njenih početaka na našim prostorima.

Bilo je to uistinu davno, još u onoj bivšoj državi. U toj djelatnosti bili smo mi u Hrvatskoj među prvima u Europi, drugi su od nas učili. Ne može se reći da nismo napredovali, da nemamo zapaženih rezultata.

Kroz godine sam puno razgovarao s mnogim sudionicima u tom poslu i uvijek sam čuo isti zaključak: Postigli smo dosta, ali manje od očekivanja i optimističkih najava, pretekli su nas oni koje smo učili marikulturi. Obavezno je slijedila napomena »da u našem Jadranu imamo velike mogućnosti za tu djelatnost« te da ih nedovoljno koristimo.

Da, hrana iz mora sve više bi nam trebala biti riba s farmi, iz uzgoja. I ne samo riba, nego i školjke, rakovi…

Uostalom, u našim ribarnicama i supermarketima dagnje nam dolaze isključivo iz uzgoja. Vjerujem, i znatna količina kozica. Prije puno godina upoznao sam Talijana, poslovnog čovjeka iz Milana. U jednoj od država Južne Amerike imao je veliku farmu kozica, dva puta tjedno avionom ih je transportirao u Rim i Milano, raspitivao se za mogućnost plasmana u Hrvatsku. Također, svojedobno sam razgovarao s našim čovjekom, mladim stručnjakom.

Bavio se idejom da pokrene uzgoj škampi, tu u našem Jadranu. Nažalost, dalje od projekta i dobrih želja nije uspio, što ne znači da se netko neće upustiti i u taj posao. Ono što se ne može uloviti, sve će više dolaziti s morskih farmi.

Oporavak vrste

Pretjerani izlov ribe koji je potpuno izvan kontrole, često se i rado spominje prilikom rasprava o zaštiti mora i života u njemu. Neću reći da toga nema, nekih vrsta lovi se više od mogućnosti mora, može se govoriti da su ugrožene. Ali, imamo i dobrih pokazatelja kvalitetnog oporavka, uz mjere zaštite i određena ograničenja. Najbolji je primjer koćarenje u Jabučkoj kotlini. Privremena zabrana postala je stalna, učinci su iznad očekivanja, i to na širokom području ribarenja pridnenom povlačnom mrežom koćom.

Na širem prostoru Sredozemlja, pa i Atlantskog oceana, plavoperajna tuna primjer je pravilnog gospodarenja i oporavka vrste. Ta je riba izuzetno cijenjena i na tržištu tražena. Upravo je ona, ne tako davno, bila primjer izlova izvan kontrole. Danas se evidentira svaki ulovljeni primjerak i njegova težina, prati se promet do krajnjeg kupca.

Većina ribara je savjesna

Za današnje hrvatsko ribarstvo nikako se ne može govoriti da je izvan kontrole. Puno je zabrana, ograničenja, lovostaja… Eto, od sutra brodovi plivaričari ponovo miruju mjesec dana. Također, u svakom trenutku zna se za svaki brod radi li, i gdje radi. Jasno, izoliranih ekscesa – poput ulova devet tona orada u mrežu plivaricu srdelaru, ili tisuću kilograma ušata nedozvoljenim alatom – uvijek je bilo, i događat će se ubuduće. Ne smijemo, međutim, generalizirati. Većina hrvatskih ribara je savjesna, znaju da moraju loviti i sutra!