Naoko dva broda »Metta« i »Elli«, Rijeka, njemačka podmornica, Pula, Boka i zloglasni čelnik njemačke obavještajne službe Abwer Wilhelm Canaris – nemaju ništa zajedničkoga. Ali samo na prvi pogled…

U-34 bila je njemačka podmornica iz Prvog svjetskog rata kojom su u cijeloj karijeri zapovjedala samo tri zapovjednika: Claus Rucker, Johannes Klasing (dvaput) i Wilhelm Canaris. Potopila je ukupno 119 brodova u 17 borbenih ophodnji, a oštetila je pet brodova. Dakle, razjasnili smo vezu između Canarisa i podmornice.

Wilhelm Franz Canaris rođen je 1. siječnja 1887. godine u Aplerbecku kod Dortmunda, a već 1905. godine pristupio je kao kadet njemačkoj Ratnoj mornarici. Početak Prvog svjetskog rata zatekao ga je na krstarici »Dresden«. Gotovo pa filmski način bijega iz internacije u Čileu, u koju je dospio kada je 15. ožujka 1915.

»Dresden« bio opkoljen od nadmoćnijih britanskih pomorskih snaga u zaljevu Cumberland na jugu Čilea, Canarisa kandidira za posao glavnog njemačkog špijuna u Španjolskoj.

Krstarica »Dresden«, jedina preživjela iz sastava Istočnoazijske flotile pod zapovjedništvom admirala Maximiliana Von Speea, uspjela je gotovo šest mjeseci, nakon što su ostali brodovi uništeni u bitci kod Falklanda 8. prosinca 1914. godine, a najviše zahvaljujući snalažljivosti oficira za sigurnost Wilhelma Canarisa, izbjegavati Britance koji su je tražili po južnom Atlantiku i Pacifiku.

Oštećenih strojeva i gotovo bez goriva, njemački brod je u ožujku 1915. morao ući u jedan od nenaseljenih zaljeva na jugu Čilea gdje je ubrzo otkriven. U toj akciji sudjelovao je i jedan Bokelj, kapetan Ilija Damjanović iz Lepetana, koji je zapovjedao argentinskim putničkim parobrodom »Rawson«.

Primijetivši Nijemce, on je njihov položaj javio Britancima pa su »Dresdenu« put k otvorenom moru uskoro zatvorili britanski ratni brodovi »H.M.S. Kent« i »H.M.S. Glasgow«.

U bezizlaznoj situaciji, Nijemci su, nakon što je brod više puta pogođen, sami potopili »Dreden« i predali se Čileancima koji su ih, prema ratnom pravu, internirali na malom otolu Quriquina.

Nemirna narav

Canarisova nemirna narav nije mu dozvoljavala da kraj rata dočeka sjedeći u logoru, pa je mladi i obrazovani časnik koji je pored njemačkog izvrsno govorio još pet jezika, uključujući španjolski, 4. kolovoza 1915. godine pobjegao.

I započela je dvomjesečna odiseja dostojna Jamesa Bonda – prerušen u čileanskog seljaka uspio je doći do gradića Osorno, odakle je na konju krenuo na opasan prijelaz preko Kordigliera. Nakon 15 dana putovanja kroz planine, džungle i pampase, stigao je u Neuken gdje se ukrcao na vlak za Buenos Aires.

Tu mu je u njemačkom veleposlanstvu dana lažna čileanska putovnica i on se pod novim identitetom, kao svježi udovac Rid Rosas koji u Nizozemskoj treba preuzeti nasljedstvo, u Montevideu ukrcava na nizozemski putnički brod »Frisia«.

Na putovanju do Amsterdama, brod je pristao, između ostaloga i u Falmouthu u Velikoj Britaniji, gdje snalažljivi Canaris bez problema prolazi ispred nosa neprijatelja. Koliko je bio samouvjeren svjedoči i podatak iz njegovog životopisa da je tom prilikom koristeći se odličnim engleskim jezikom Britancima čak i pomagao prilikom ispitivanja nekih sumnjivih drugih putnika s broda.

Po povratku u Njemačku, Canaris nakratko ponovno preuzima dužnost pomorskog časnika na torpiljarkama na Sjevernom moru, ali njemačka Vrhovna komanda želi bolje iskoristiti njegove jedinstvene mogućnosti i šalje ga na posebnu obavještajnu misiju u Španjolsku.

Pored ostalih, Canaris je tamo imao kontakte i s nizozemskom pjevačicom i plesačicom i njemačkom špijunkom poznatom kao Mata Hari.

Kodno ime – Karl

Poručnik bojnog broda Lothar von Arnauld de la Periere, zapovjednik njemačke podmornice U-35, napeto je prvih sati 30. rujna 1916. godine kroz periskop osmatrao tamne obrise španjolske obale koji se se jedva nazirali u tamnoj noći.

Grozničavo je bio u očekivanju da se na obzoru pojavi dogovoreni svjetlosni signal. Vješti njemački podmorničar je podmornicu i posadu izlagao velikoj opasnosti ploveći na samo jednu milju od obale pred lukom Cartagena.

Iako je Španjolska bila neutralna, vode ispred te luke tih su dana prepune ophodnih brodova s britanskim i francuskim mornarima – za Arnaulda su to bili neprijatelji koji su imali zadatak da pod svaku cijenu sprječe planirani bijeg iz Španjolske jednog od najboljih njemačkih tajnih agenata. Saveznici su znali samo njegovo kodno ime – Karl.

Podmornica U-35 isplovila je 14. rujna 1916. godine iz Boke Kotorske s naredbom njemačkog Admiraliteta da ispred španjolske obale pokupi i na sigurno odvede agenta Karla koji je svojim izvanredno uspješnim obavještajnim radom u toj neutralnoj državi gotovo godinu dana izluđivao saveznike.

Tajnoviti njemački špijun je preko obavještajne mreže koju je razgranao u gotovo svim španjolskim lukama, budno pratio i njemačkim podmornicama javljao isplovljavanja i rute savezničkih ratnih i trgovačkih brodova koji su plovili Sredozemljem.

Organizirao je i povremena tajna pristajanja njemačkih podmornica uz španjolsku obalu zbog opskrbe i manjih popravaka. Zbog njegove učinkovitosti, saveznici su trpjeli velike gubitke, jer su njemačke i austro-ugarske podmornice potapale veliki broj njihovih brodova, pa su britanska i francuska vojna protuobavještajna služba kao prioritet dobile zadatak da otkriju i eliminiraju Karla.

Osjetivši da se omča steže, a opasnost raste, Karl se, dok su ga po Cartageni tražili francuski obavještajci, skrio na njemačkom brodu »Roma« koji je bio privezan u luci. Nekoliko dana kasnije, u pratnji dva najbliža suradnika, Karl je iznajmio drveni ribarski brod na jedra sa španjolskom posadom i isplovio u zaljev Salitrona gdje ga je, prema dogovoru, trebala čekati podmornica.

– U 2.00 spazio sam dogovorene signale i polako se uputio prema dogovorenom mjestu. U 3.45 čamac koji je davao signale bio je samo 300 metara od mene i usprkos tome što smo mu dva sata odgovarali adekvatnim svjetlosnim signalom, nije nas vidio.

Oko 5.00 čamac je krenuo dalje od obale prema otvorenom moru i ja sam ga slijedio u podvodnoj vožnji, ali tada se čamcu približio ophodni brod s francuskim marincima – zapisao je u izvješću o ovoj nesvakidašnjoj akciji zapovjednik podmornice U-35.

Skriven u balastu

Ugledavši francuske marince da se ukrcavaju na ribarski brod na kojoj je znao da se nalazi Karl, Arnauld je pomislio da je sve izgubljeno. Iznenadio se kada je nakon desetak minuta vidio da se Francuzi vraćaju na svoj brod i odlaze nedovršenog posla.

Kada se ophodni brod udaljio nekoliko stotina metara, U-35 je izronila pred pramcem tek pregledanog ribarskog broda s kojeg su brzo na podmornicu prešli Karl i njegova dva suradnika. Unatoč pucnjevima i pozivima Francuza s ophodnog broda da se zaustave i predaju, podmornica je zaronila i s dragocjenim putnicima zaputila se natrag prema Boki.

Karl je još jednom uspio obmanuti neprijatelje, jer su marinci na brodu kojim se vozio usprkos detaljnom pregledu, našli samo španjolsku posadu. Nijemci su se skrili u pješčanom balastu na samom dnu brodskog trupa gdje se nitko od Francuza nije sjetio pogledati.

Na putu prema Boki, gdje je podmirnica sretno stigla 9. listopada, kod rta Matapan u Grčkoj torpedirala je i potopila francusku pomoćnu krstaricu »Gallia« od 1.913 tona. Tom je prilikom stradalo 700 od ukupno 2.000 ukrcanih francuskih i srpskih vojnika, a Karl – odnosno poručnik bojnog broda Wilhelm Canaris, prvi je put doživio ono čime će se u praksi baviti tijekom naredne dvije godine Prvog svjetskog rata.

Prethodno je, međutim, Canaris morao iz Boke vlakom u Berlin gdje ga je 24. listopada 1916. zbog njegovih izvanrednih obavještajnih dostignuća, osobno odlikovao njemački car Wilhelm II i to jednim od najvećih vojnih odlikovanja – željeznim križem prvog reda.

Od 2. siječnja 1917. do 1. lipnja 1917. godine Canaris je pohađao podmorničarsku školu i trenirao za zapovjednika podmornice. Prije rata služio je kao časnik u 1. torpednom divizionu, a kasnije je bio časnik u straži na torpednim čamcima. Od 2. lipnja 1917. do 11. rujna 1917. bio je zapovjednik podmornice U-16.

Od 16. rujna do 30. rujna 1917. bio je na raspolaganju zapovjedniku njemačke mediteranske podmorničke flotile. U tom razdoblju Canaris je napustio Njemačku i, vjerojatno vlakom, došao u Pulu. Tu je bila austro-ugarska flota, ali su Pulu i Nijemci koristili kao zapovjedno mjesto.

U zaštićenoj pulskoj luci bila je usidrena stara austro-ugarska krstarica »Maria Theresia« koju su Nijemci koristili kao podmorničku bazu i zapovjedno mjesto mediteranske podmorničke flotile. Druge njemačke podmornice koje su djelovale u Mediteranu bile su stacionirane u Kotoru i Istanbulu.

Vojni uspjesi

Od 1. listopada do 27. studenog 1917. Canaris je bio Admiral Staff Officer i djelatni zapovjednik njemačke mediteranske podmorničke flotile. To nije bilo uobičajeno. Unatoč njegovom iskustvu i osobnoj hrabrosti, nije imao nikakva iskustva biti vođa flotile koja je djelovala na Mediteranu, Jadranu, Egejskom moru i Dardanelima. Mediteranska podmornička flotila je bila pod izravnim zapovjedništvom mornaričke vrhuške u Berlinu i vjerojatno su htjeli na čelu flotile imati pouzdanog časnika.

Od 28. studenog 1917. do 17. siječnja 1918. Canaris je bio na podmornici U-27 baziranoj u Puli. To je bila podmornica tipa UC II, klasificirana kao obalni minopolagač. Uskoro je postao njen zapovjednik, a prvi zadatak mu je bio tajno položiti minska polja pred savezničkim lukama u Alžiru.

No, nije išlo baš glatko: ubrzo po isplovljenju iz Boke pokvario mu se žirokompas, uslijedili su problemi s pogonskim strojevima, a često je morao roniti jer se stalno susretao s protivničkim brodovima i zrakoplovima.

Ipak, 27. prosinca 1917. godine Canarisova podmornica je stigla do zaljeva Skida i u podvodnoj vožnji počela polagati ukupno 18 mina. Dvije od njih su, greškom, eksplodirale gotovo odmah nakon što su izašle iz spremišta i gotovo uništile podmornice.

Zatim je krenuo prema Siciliji, pokušao potopiti koji brod, ali bez uspjeha. Tri dana nakon povratka u Boku preuzima zapovjedništvo nad podmornicom U-34 i odmah kreće prema sjevernoj Africi. Dana 29 siječnja 1918. godine potapa svoj prvi brod – francuski parobrod »Djibouti« od 4.305 tona.

Narednog dana, ploveći prema Gibraltaru, Canaris je naletio na saveznički konvoj od pet brodova i pet razarača u pratnji. Torpedira i topi britanski brod »Maizar« od 7.000 tona. Od reakcije razarača i napada dubinskim bombama bježi na preko 50 metara dubine.

Kod obale Španjolske narednih dana Canaris je vrlo uspješan: teško je oštetio britanski brod »General Church«, potopio francuski teretnjak »Ville de Verdun« od 4.600 tona. Po povratku u Boku slijede čestitke i priznanja i u ožujku 1918. godine odlazi u Njemačku po novu podmornicu UB-128 da je dovede u Boku.

I odmah počinju problemi: nasukao se kod Kielskog kanala, u blizini norveške obale kvari se žirokompas, u sjevernom Atlantiku napada ga britanska podmornica, pa osmodnevno veliko nevrijeme s prodorom vode. No, ništa ga ne spriječava da 21. kolovoza torpedira i potopi britanski parobrod »Champlain« od 5.300 tona kod zapadne obale Portugala.

Usidren u Puli

Situacija je za Njemačku sve lošija, pa Canaris mora UB-128 iz Boke vratiti u Njemačku. I otkrili smo vezu između Canarisa i podmornice U-34. Od 14. ožujka do 30. travnja 1918. Canaris je bio Admiral-Staff-Officer u osoblju lidera podmorničke mediteranske flotile u Puli.

Između misija, Canaris je provodio vrijeme na usidrenoj staroj krstarici »Maria Theresia« i u komandi austro-ugarske flote smještenoj na obali na dnu pulskog zaljeva. U isto vrijeme u Puli su se nalazili i Oberleutnant zur See Karl Donitz te admiral Miklos Horty, posljednji zapovjednik austro-ugarske flote i maršalski regent od 1920. do 1944. godine.

Daljnja sudbina Canarisa je poznata i više nema dodirnih točaka s našim krajevima. Ostaje nam da otkrijemo vezu između podmornice U-34 i dva, odnosno jednog broda. Grčki bark »Elli« izgrađen je 1879. godine kao »Metta« u riječkom brodogradilištu Ponsal (Fratelli Schiavon, osma generacija brodograditelja).

Imao je 631 grt, a pod grčkom zastavom vlasnik mu je bio D. Stuis iz Syre. Dana 10. rujna 1916. godine, dok je »Elli« plovila s Cipra prema Marseillesu s teretom graha potopila ju je baš njemačka podmornica U-34 koja je tada bila pod zapovjedništvom Clausa Ruckera, južno od talijanskog otoka Sardinija.

»Dresden«

Godina: 1908.
Brodogradilište: Blohm & Voss, Hamburg
Novogradnja br.:195
GRT: 3592 t
Dimenzije: 120,4 x13,2×5,4 m
Pogon: 2 turbine Parsons
Snaga:13.500 IKS
Brzina: 24,5 čv

U-34

Naručena: 29. 3. 1912.
Brodogradilište: Friedrich Krupp Germaniawerft A.G., Kiel
Novogradnja br.: 194
Kobilica postavljena: 7. 11. 1912.
Porinuće: 9. 5. 1914.
Primopredaja: 5. 10. 1914.
Klasa i tip: njemački tip U-31
Deplasman: 685 tona (na površini), 878 tona (pri uronu), 971 tona (ukupno)
Dužina: 64,7 m (ukupno), 52,36 (tlačni trup)
Širina: 6,32 m (ukupno), 4.05 (tlačni trup)
Pogon: dizel (2x 950 KS), električni (2x 600 KS); 1.850 KS (na površini); 1.200 KS (pri uronu)
Brzina: 16,4 čv (na površini), 9,7 čv (pri uronu)
Radijus djelovanja: 8.790 NM pri 8 čv (na površini); 80 NM pri 5 čv (pri uronu)
Testirana dubina: 50 m
Posada: 4 časnika, 31 mornara
Naoružanje: 4 x50cm torpedne cijevi (2x krma, 2x pramac), 6 torpeda, 1x 88 mm palubni top (kasnije dva)
Sudbina:
– 18. 10. 1918. – isplovila posljednji put, nestala je zajedno s 38 članova posade. Britanci su tvrdili da su je potopili dubinskim bombama s »H.M.S. Privet« 9. 11. 1918. kod Gibraltara, ali se vjeruje da je stradala mnogo ranije

»Elli«

Tip: jedrenjak
GRT: 631
Zastava: Grčka
Izgrađen: 1879.
Brodogradilište: Fratelli Schiavon, Fiume
Vlasnik: D. Stuis, Syra
Povijest: drveni bark izgrađen kao Metta
– 10. 9. 1916. torpediran i potopljen od njemačke podmornice U-34 (Claus Rucker), južno od Sardinije (38°18’ N/09°14’ E)