Veliki broj riba je podložan vanjskim utjecajima koji određuju koliko i što će u određenom periodu jesti. Temperatura mora, doba dana i godine, tlak zraka, faza mjeseca, salinitet, stanje vegetacije i prisutnost ostalih vrsta su tek neki čimbenici presudni za odabir dnevnog menija. Stoga je potrebno biti prilagodljiv i uvijek imati nekoliko vrsta ješki koje možemo ponuditi, uz nadu da ribe toga dana nisu na dijeti.

Bez obzira koju vrstu lovili, prvi je korak privlačenje pažnje. To se može postići na više načina – mirisom, izgledom, pokretom ili zvukom. Pod pretpostavkom da pokušavamo uloviti ribu prosječne veličine i kvalitete, kakve se zapravo najčešće i love, pažnju možemo pokušati privući brumom. No svejedno, iako privučena u zonu lova, riba ne mora reagirati na našu ješku. Stoga ješka mora biti mirisna, mirisnija od bruma. Malo salamure od slanih srdela kao dip može popraviti stvar, no najčešće je sam miris ješke, bila to srdela ili dagnja sasvim dostatan. Budući da ješka mora biti vidljiva, treba je plasirati na čistinu i povremeno animirati laganim trzajem. No lako je moguće da i unatoč takvom postupku ješka ribama ostane ‘nevidljiva’. Stoga bi trebalo birati ješku koja je bojom u kontrastu s okolinom. To ne bi trebalo biti teško ukoliko znate kakva je okolina na dnu.

Odabir prave boje ješke za ribolov na dubinama do desetak metara nije problem. Svjetla ima dovoljno i ne treba se pretjerano truditi, no na 30 ili 40 metara stvar je bitno drugačija. Budući da je more svojevrsni filter za boje sunčevog spektra, na dubini od tridesetak metara sve postaje sivkasto-plavkasto-zelenkasto. Čak i jarko obojane olovnice gube svoje blještavilo i postaju sive. Ipak, u tom sivilu ribe na nekakav nama još uvijek čudnovat način uspijevaju razlučiti spektar boja. Potapanje bezbojnih ješki svakako daje rezultate, no u usporedbi s ješkama koje su obojane ti su rezultati gotovo ništavni.

Stoga bi za uspješniji lov bilo uvijek bolje odabrati ješku koja makar kontrastnim bojama može privući pažnju.