Žene u pomorstvu, posebno u zvanju brodskih časnika i danas su poprilična rijetkost, a prije sedamdesetak godina žena brodskih časnika nije ni bilo, sve do pojave dviju mladih Slovenki – Save Kaluže i Jolande Gruden koje su, u turbulentnim vremenima poslije Drugog svjetskog rata odlučile upisati Slovensku trgovačku pomorsku akademiju, nakon koje su, u kratkom razmaku, prvo Sava Kaluža, a potom i Jolanda, postale prve žene pomorci u tadašnjoj Jugoslaviji.

Sava i Jolanda u ono su vrijeme privlačile poprilično medijske pozornosti, svojim razbijanjem stereotipa o pomorstvu kao isključivo »muškom« zanimanju, a svojim su, za ono vrijeme iznimno hrabrim i neuobičajenim odabirom, uvelike utrle put današnjim, doduše i dalje malobrojnim, ženama na brodovima, poput poznate riječke zapovjednice Vere Zec, Slovenke Urše Kralj i drugih.

Karijere na brodovima su im objema relativno kratko trajale, što zbog ograničenja za plovidbu za žene, što zbog obiteljskih obaveza.

Sava Kaluža kao samohrana majka najveći dio ostatka karijere je, nakon plovidbe, radila u uredima pomorskih kompanija, među ostalim je pet godina radila u Jugoliniji u Rijeci, dok se Jolanda udala za kostrenskog pomorca, kapetana Srećka Mažera, s kojim se, kao domaćica, skrasila u Rijeci, gdje je rodila dvije kćeri, no bez obzira na kratku pomorsku karijeru, ove su dvije žene nesumnjivo obilježile pomorstvo u cjelini na ovim prostorima.

Pionirke

Njihovu pionirsku ulogu u pomorstvu u knjizi jednostavno nazvanoj »Sava i Jolanda« dokumentirala je, uz brojne fotografije, preslike pisama i svjedočenja raznih aktera u pomorstvu onog vremena, Nadja Terčon, kustosica Pomorskega muzeja »Sergej Mašera« iz Pirana.

Ideja za pisanje knjige nastala je, kaže autorica, nakon okruglog stola na temu žena i mora koji je, prije 12 godina, organizirala zajedno s kolegicama Bogdanom Marinac i Snježanom Karinja te bibliotekarom Igorom Preslom.

– Sudjelovalo je pet žena, od kojih je svaka na svoj način dala pečat slovenskom pomorstvu.

Među njima je bila i sada nažalost pokojna Sava Kaluža, prva učenica današnje Srednje pomorske škole Piran, Urša Kralj kao predstavnica mlađih, aktivnih pomorkinja, zatim jedriličarka Savina Gorišek, Milanka Lange Lipovac, autorica brojnih knjiga o plovidbama oko svijeta, a najbrojniju skupinu žena vezanih uz more, onu životnih suputnica pomoraca zastupala je Biserka Zabukovec, supruga i majka pomoraca te dugogodišnja službenica Splošne plovbe.

U desetljeću nakon tog okruglog stola u više se navrata u medijima obrađivala tema žena u pomorstvu, nastavljena je suradnja sa Savom Kaluža i njenom kćeri Tamarom Kaluža Pocecco, a stupile smo u kontakt i s Alidom Mažer, kćeri Jolande Gruden, koja je muzeju dala velik broj fotografija i dokumenata o pomorskim aktivnostima svoje majke koje je kasnije digitalizirao i arhivirao Andrej Lovšin iz Pomorske škole.

Direktor muzeja Franco Juri tada je predložio tiskanje knjige o slovenskim pomorkinjama, i to 2019. godine, koju je Međunarodna pomorska organizacija (IMO) proglasila godinom pomorkinja, no knjiga je ipak izdana tek godinu dana kasnije.

U njenom je nastanku korištena velika količina osobnih fotografija i dokumenata, kao i arhivske i muzejske građe, u čemu je sudjelovao i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja iz Rijeke, kaže autorica knjige.

Položaj žena

Sama knjiga bogato je opremljena i ilustrirana mnogobrojnim fotografijama ne samo iz vremena kada su Sava i Jolanda plovile, nego i iz kasnijih životnih razdoblja, kao i fotografijama brodova na kojima su plovile, njihovih kolega, preslikama dokumenata, novinskih isječaka i brojnim drugim fotografijama i dokumentima koji prikazuju stanje u pomorstvu, pomorsko zakonodavstvo i društveno političke prilike u to vrijeme.

Podijeljena je u sedam poglavlja, od kojih svako sadrži nekoliko cjelina u kojima se opisuje životni put obje junakinje, prateći ih na svim brodovima na kojima su plovile, kao i njihov život nakon plovidbe, a velikim dijelom i stanje u pomorstvu Jugoslavije, te razmatra položaj žena i njihov ulazak u tradicionalno muški svijet pomorstva.

– Moramo biti svjesni kako je ovdje riječ o ženama koje su se školovale i radile, iako kraće razdoblje, u izrazito muškoj sredini. Njihovo školovanje i službovanje imaju inicijacijski značaj, a kasnije su bile uzor mnogim djevojkama koje su odlučile upisati u pomorsku školu.

Zanimanje pomorca je ženama postalo dostupno tek nakon Drugog svjetskog rata. Stoga ističemo da su slovensku pomorsku poslijeratnu povijest pomogle stvarati i žene koje su morale imati puno hrabrosti i mudrosti.

Bile su svjedoci i sudionici važnih događaja u slovenskoj i jugoslavenskoj pomorskoj povijesti. Upravo zbog svoga spola i posebnosti morale bi dobiti veću pozornost od one koju su imale. Obje su veći dio svog života bile povezane s morem i pomorstvom te brodovima, ali svaka na svoj način.

Obje su se školovale u specifičnim uvjetima u prvoj generaciji prve slovenske pomorske škole. Iako im se pridružilo još nekoliko kolegica, jedino su one u tom razdoblju položile ispit zrelosti te stekle nautičko obrazovanje.

Da bi pomorac uspješno obavljao svoj posao, mora imati temeljito opće teoretsko obrazovanje, produbljeno stručno, odnosno profesionalno znanje i vještine za samostalno i brzo rješavanje zahtjevnih situacija, pa i nepredvidivih zapleta na moru.

Uz znanja i vještine, pomorac mora posjedovati i osobne vrline kao što su čvrstoća karaktera i fleksibilnost duha, hrabrost, razboritost, preciznost i ustrajnost prilikom obavljanja svojih zadaća, kaže Terčon.

Nježne djevojke

Već su prilikom svog upisa u mušku pomorsku školu, dodaje autorica, obje djevojke postale zanimljive društvenoj vlasti i njezinom stavu, da i nježna djevojka može obavljati najteže fizičke poslove koji su se dotad smatrali isključivo muškim.

Stoga su već tijekom školovanja bile magnet za novinare i novinske fotografe, a još više prilikom svog prvog školskog putovanja brodom »Viševica« preko Jadrana.

– Gdje god da se brod zaustavio, djevojke su bile senzacija za stanovnike tih gradova. Obje su pripovijedale da su ih u različitim svjetskim lukama gledali kao sedmo svjetsko čudo. Njihove su fotografije bile više puta objavljene u brojnim slovenskim, jugoslavenskim i američkim novinama.

Prilikom zajedničke plovidbe na brodu »Hrvatska«, prisustvovale su prvom utovaru američke humanitarne pomoći Jugoslaviji u hrani te su tom prigodom predstavljene u američkim novinama.

Ponekad su bile predstavljene zajedno, a više puta svaka ponaosob. Sava je kasnije, kao prva slovenska – jugoslavenska žena pomorac, bila predstavljana i u drugim inozemnim časopisima i revijama.

Razdoblje u kojem su se Sava i Jolanda školovale i plovile bilo je neposredno nakon rata, kad se država tek osovljavala na noge, a položaj žena bio potpuno drukčiji nego prije, ali i nakon toga. Pomorstvo je, s pozicije žena koje su se spremale na taj put, bilo zanimljivo.

Žene su vjerovale da mogu od toga živjeti, da mogu preživjeti i u tipično muškim zanimanjima. Usprkos takvim uvjerenjima, bile su još uvijek izložene različitim kontrolama koje su se »brinule« za čast djevojaka i žena te priječile njihovo obrazovanje i zapošljavanje.

Stoga je muški pomorski vrh donio odluku – uredbu o zabrani zapošljavanja žena na brodovima. Krajem 1952. godine obje su se iskrcale i prestale ploviti na brodovima Jugolinije, kaže Terčon.

Savina biografija

Sava Kaluža rođena je 17. lipnja 1929. u Ilirskoj Bistrici, u obitelji s četvero djece. S obzirom na to da je u vrijeme Savina djetinjstva primorski dio bi sastavni dio slovenskog etničkog teritorija pod Italijom, ona je pohađala talijansku osnovnu školu te pet godina gimnazije u Postojni.

Nakon rata završila je dva razreda slovenske gimnazije te se u školskoj godini 1946./47., kao jedina žena, upisala na Slovensku pomorsku trgovačku akademiju koja je tada bila osnovana u Žusterni (Semedeli) kod Kopra.

U sebi je, navodi se u knjizi, imala snažnu želju za upoznavanjem drugih kultura i naroda, željela je naučiti strane jezike, putovati i vidjeti svijet. Mornarsko zanimanje je u tim životnim planovima bilo samo sredstvo za ostvarenje tih želja. More je za nju predstavljalo vrata u svijet i tada ga je shvaćala kao avanturu.

Maturirala je 1949. godine, a na brod »Titograd«, prvi novoizgrađeni poslijeratni brod u Jugoslaviji, prvi se put ukrcala u siječnju 1950. godine. To je bio brod s najmodernijim stambenim prostorijama i najmodernijom tehničkom opremom tog vremena i mogućnosti.

Stoga ne čudi da su na njega ukrcali i prvu jugoslavensku školovanu ženu pomorca. Dvije je godine plovila kao kadetkinja na brodovima »Titograd« i »Hrvatska«, a 29. rujna 1951. godine je u Rijeci položila ispit za poručnicu te je potom bila premještena u komercijalu Jugolinije u Rijeci.

– S obzirom na to da je kod drugih jugoslavenskih naroda Sava često ime, nije bilo uvijek odmah razumljivo da riječ o ženi pomorcu. Tek kad se Sava Kaluža pred njima pojavila kao mlada djevojka, puno je njih shvatilo da će imati posla sa ženom na brodu.

No, s obzirom na to da je u rukama imala svjedodžbu pomorske škole iz Pirana i znala se prihvatiti teškog posla, suradnici na brodu su je brzo prihvatili kao sebi ravnu.

Posebice joj je ostala u sjećanju prva plovidba brodom »Titograd«, za koju je izjavila da joj je bila daleko najugodnija. Suradnici su je lijepo primili, a na salveti joj napisali DOBRODOŠLA te joj nikada nisu dopustili da se osjeća manje vrijednom jer je žena, kaže Tercon.

Sava je pripovijedala da se zbog odluke o zabrani plovidbe za žene pritužila na Izvršni savjet i čak pisala i Jovanki Broz, na što su je upitali zašto se nije prije obratila na Izvršni savjet. Razočarana, zaposlila se na pet godina u komercijali Jugolinije u Rijeci.

Kraće razdoblje provela je i u Beču, gdje je radila za firmu Osterreichische Seefrachtkontor.

Godine 1957. zaposlila se u poduzeću Splošna plovba Piran na odjelu Obalna plovidba. Kao časnica i zapovjednica plovila je na brodovima »Pinko Tomažič« i »Lubnik«, koji su plovili uz tada već slovensku obalu. Iako je to željela, nikada nije polagala kapetanski ispit.

Ali ljudi su o njoj, jer je bila zapovjednica na brodovima »Pinko Tomažič« i »Lubnik«, uvijek govorili kao o prvoj slovenskoj kapetanici. Krajem kolovoza 1961. u Rijeci se ukrcala na teretno-putnički brod Splošne plovbe Piran – Bled, koji je plovio na liniji Jadran – Sjeverna Amerika.

Na brodu Bled nije obavljala službu poručnice duge plovidbe, već je bila zaposlena kao bijelo osoblje, purser, brodska domaćica, brodska povjerenica. Brinula se za putnike i bijelo osoblje, a to joj je bila i posljednja plovidba u svojstvu člana posade.

Na Splošnoj plovbi je radila u komercijali kao referent za putničku službu sve do svoje mirovine koju je zatražila nakon 40 godina radnog staža. Sava Kaluža je među suradnicima, mještanima i prijateljima i u slovenskoj pomorskoj javnosti važila za legendu slovenskih žena pomoraca, sve do smrti, 2014. godine.

Jolandin put

Jolanda Gruden rođena je 9. 5. 1930. godine u Nabrežini. Pohađala je pet razreda talijanske osnovne škole, isprva u Nabrežini do 1941. godine, potom još dvije godine talijanske gimnazije u Trstu. Školovanje je nakon kapitulacije Italije napustila i nastavila tek nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine.

Godina 1944. i 1945. sudjelovala je u narodnooslobodilačkom pokretu. Bila je obavještajka za obavještajni centar IX. korpusa. Nakon rata završila je gimnaziju, a potom, u listopadu 1947. godine upisala Slovensku pomorsku trgovačku akademiju, koju je završila 1950. godine.

Kao pripravnica poručnice duge plovidbe ukrcala se na brod »Hrvatska«, koji je plovio u sjevernu Ameriku, te sa Savom Kalužom sudjelovala prilikom ukrcavanja prve američke pomoći, koju je brod »Hrvatska« otpremio u Jugoslaviju.

Na njemu je službovala do kolovoza 1951. godine, kada se ukrcala na brod »Bosna«. Na »Bosni« je plovila devet mjeseci. U svibnju 1952. godine otišla je na zasluženi odmor, a od kolovoza do prosinca 1952. godine plovila je na brodu »Titograd«.

U svojem plovidbenom stažu devet je puta preplovila Atlantski ocean i posjetila većinu europskih, sredozemnih i sjevernoameričkih luka. Poručnički ispit položila je 1953. godine u Kotoru.

Budući da od početka 1953. godine. žene više nisu primali na pomorsku plovidbu, vratila se kući u Nabrežinu. U ožujku 1953. godine zaposlila se u Pomorskoj agenciji Mediteranea u Trstu. Kasnije je radila za poduzeće Splošna plovba Koper i za agenciju Kvarner iz Umaga.

U toj je agenciji bila zaposlena do 15. siječnja 1956. godine. Posao je napustila nakon udaje za kapetana duge plovidbe Srećka Mažera, pomorca iz Kostrene, kojeg je upoznala prilikom plovidbe na brodu »Titograd«.

Nakon vjenčanja Joli je prvih nekoliko godina, s kćerima, živjela kod suprugove majke u Kostreni, a kasnije je sa suprugom izgradila svoj dom u Rijeci. Na brodove je odlazila još samo povremeno, kao putnica i supruga kapetana.

S obitelji u rodnoj Nabrežini ostala je izuzetno povezana. S kćerima je uvijek govorila na svom rodnom nabrežinskom narječju. Kontakte sa svojim krajem nije nikada prekinula i bila je ponosna što je pogranična Slovenka.

Iako se Joli nakon vjenčanja posvetila obiteljskom životu, nikad nije prekinula veze s kolegama iz razreda s Pomorske trgovačke akademije.

Prisustvovala je organiziranim obljetnicama mature i svim ostalim događanjima, tijekom kojih je uspjela oživiti uspomenu na vrijeme koje joj je obilježilo život. Preminula je 2014. godine, a pokopana je uz supruga, u Kostreni.