Danijel Babin je podvodni ribolovac s bogatim iskustvom i kao ribolovac, i kao instruktor ronjenja i podvodnog ribolova.

Naravno, Danijel se bavi i ribolovnim turizmom, a što zapravo znači da većinu svog vremena provodi na moru i pod morem.

A ovoga je puta malo vremena odlučio posvetiti sebi i svom guštu tako da je ciljano zaronio tražeći svog cara.

I naravno da ga je našao, no nije sve išlo sasvim glatko. Dapače, bilo je poprilično ‘čupavo, ali se na kraju zahvaljujući Danijelovoj prisebnosti i iskustvu sve završilo baš kako treba.

Evo što nam je Danijel ispričao o tome:

– Od početka lita očekujem susret s ovom predivnom ribom.

Mokri snovi svakog strastvenog podvodnog ribolovca. Lani mi je prošla cila godina bez ijednog ulovljenog zubaca težeg od tri kilograma.

Jednog od cca četiri kilograma sam ranio, ali ne i izvadio.

Ove godine najveći nije prešao tri kilograma, a kako zadnjih par godina zbog posla vezanog uz turizam preko ljeta jako malo ronim, tako ni nemam prave prilike za ulov većeg zubaca.

I onda dok gledam krasne ulove kolega po Facebook grupama, mislim se hoće li ovo biti još jedno lito u kojem ću se morat pomirit s tim da ne mogu imat i ovce i novce.

A zaista mi fali taj osjećaj ulova većeg zubaca – priča nam Danijel.

– Srećom, ova je zadnja riba utažila tu žudnju.

Iako sam imao i većih, veličinom je sasvim solidna pri čemu je način na koji je ulovljena, za mene bio jedan od najzahtjevnijih do sada.

Oduvijek sam volio lovit u meni sigurnoj zoni, do 20 metara, najčešće do 15 metara.

Ali toga dana, a i općenito u zadnje vrime, vrlo malo toga srećem na tim dubinama.

More je na površini 29-30 stupnjeva i osjećaj je zbilja kao da ste u toploj kadi, ali u neoprenskom odijelu u jako zagrijanoj kupaonici.

Dakle, kuhate se konstantno, a to jako utječe na ronilačke performanse, kako fizički tako i psihički.

Stoga sam, tek nakon što su prošle one najgore temperature dana, nakon šest sati popodne, mogao lakše roniti.

Teren na koji sam došao je bio teren gdje sam znao loviti zubace na 15-17 metara dubine.

Tako sam s lakoćom i počeo raditi čeke na tim dubinama, ali tu jednostavno nije bilo apsolutno ničeg.

A dolje ispod mene su bile tako privlačne gromade kamenja tako da nisam dugo dvojio.

Odlučio sam se za malo dužu pripremu na površini i počeo s par zarona na dubine od preko 20 metara.

I u jednom takvom zaronu pojavio se taj zubo, vrlo miran i vrlo poželjan – nastavlja Danijel.

– Čim sam ga ugledao pao sam okomito na dno i odšuljao se u smjeru u kojem je otplivao.

Imao sam dovoljno zraka i osjećao se vrlo ugodno i sigurno. Na sat nisam ni gledao jer ronim po osjećaju.

Bitno mi je da se osjećam ugodno i da ronim bez bilo kakvog mučenja i forsiranja.

– Došuljao sam se iza velikog kamena koji leži pri dnu zida i pokušao ga zaintrigirati i vratiti gugutanjem, ali se zubatac nije zaustavio.

Svejedno ostajem smiren i zaklonjen, pa tako primjećujem i druge, malo manje zubace do oko dva kilograma, ali mi fokus cijelo vrijeme ostaje na onom većem.

A onda mi se u jednom trenutku približi par manjih primjeraka i tada vidim da se i on okreće i vraća kao da želi vidjeti gdje sam točno.

Naravno, ja se sakrivam još više i tada konačno kreće točno u mom pravcu.

To sam čekao! U meni se penje onaj osjećaj kad znaš da te sekunde dijele od toliko iščekivane ribe.

U zadnji čas, neposredno prije nego će ući u sigurnu zonu šuta zubonja ipak skreće nadesno i procjenjujem da je to najbliže što će mi ikada prići pa s Legolasom od 123 cm s 3×16 mm, pucam s daljine koja je na rubu dometa, a što je realno poprilična udaljenost.

Strijela od 7,5 milimetara ga pogađa, ali istog trena ispada iz njega. U nevjerici gledam kako se zubatac ostaje uvijati u mjestu.

Trenutno donosim odluku osjećajući da imam dovoljno rezerve i hitam do njega.

I taman kad sam ga pokušao uloviti s rukama, zubatac dolazi sebi i s par zamaha repa instinktivno odlazi do zida klifa iza mene.

Ne mogu vjerovati! Sve izgleda kao da ću izgubiti još jednog lijepog zubaca… – nastavlja Danijel svoju priču.

– Ali srećom, u tom bijegu udara glavom u rub usjeka u koji pokušava uletit. Ja sam trenutno na njemu pa ga, stisnuvši o stijenu, lovim s obje ruke.

Zabijam mu prste pod škrge i tek nakon što sam ga dobro osigurao lovim rukom i njega i strijelu pa krećem prema površini osjećajući kako su ova dva kratka sprinta potrošila zalihe mišićne energije.

Dok idem prema gore fokusiram se samo na pravilan izron.

Znam da nisam u top-kondiciji jer u zadnje vrijeme nedovoljno ronim i treniram.

Osim toga, ova dva sprinta za zubacem i hvatanje s rukama su me dodatno potrošili, tako da je bilo jako važno u izronu se fokusirati na mentalni mir i što manji utrošak energije u perajanju uz obavezno uzimanje zraka iz maske.

Na površini sam odmah uzeo zraka koliko ide i tek onda izdahnuo.

Osjećaj uzbuđenja, ali i nevjerice od me preplavljuje.

Vrtim u glavi upravo proživljeno, svjestan da sam imao puno sreće što sam ga uspio uloviti golim rukama na toj dubini.

Pogled na Suunto mi otkriva da sam bio na dubini od 28 metara i pod površinom proveo dvije minute.

Stipica dolazi po mene, ulazim u brod i gledam zubonju.

Po boku se vidi ulazna rana, ali s druge strane nema izlazne rane.

Važemo ga. a vaga pokazuje 4,5 kilograma.

Šteta što nisam nosio kameru na pušci.

Bilo bi lijepo znati s koje daljine sam ga pogodio jer je to bilo definitivno na samom rubu dometa ove moćne puške.

Ali žudnja za osjećajem ulova većeg zubaca je barem na kratko utažena. Sad trebamo naći većeg – ispričao nam je Danijel Babin.