Iz Pariza nam se javio poznati francuski kuhar Stephan Macchi koji pod površinom provodi jako puno vremena, sve u potrazi za kapitalnim ulovima koji se onda u njegovim vještim rukama pretvaraju u prave kulinarske delicije. Nedavno je kraj Omiša uspio ostvariti još jedan ulov itekako vrijedan pažnje. Evo što nam je Stephan o tome rekao:

– Inače, volim pisati o svojim ulovima iz poštovanja prema ulovljenoj ribi jer mislim da pokoja informacija može biti korisna i drugim podvodnim ribolovcima. A ova riba zaslužuje svu pažnju i poštovanje – priča nam Stephan.
Toga jutra sam krenuo s prijateljem Robijem u lov na ovčice. Malo prije 6 sati ujutro već smo bili u moru, svaki sa svoje strane.
Bili smo na poziciji gdje ih inače baš ima, ali ovaj ih puta nije bilo.
Kao i uvijek, svaki zaron radim temeljito između 2 do maksimalno 18 metara, ali ribu i dalje nisam uspijevao pronaći.
Kod pedeset petog zarona odlučim napraviti čeku kraj jedne davno napuštene vrše, koju sam vidio s površine. Namjestim se s desne strane vrše na točno 7,1 metar dubine i niti 15 sekundi kasnije projuri ispred mene jedna predivna lica. Baš velika, po mojoj procjeni oko 17 kilograma. Pucam, parankom, puškom NC100TP iz naše proizvodnje Neocarbone, ciljam u kičmu i uffffffff…

Tri milimetra prenisko mi je priuštio rodeo života – nastavlja Denis svoju priču.
Lica je krenula kao torpedo i nestala. Mulinel se ispraznio u trenu.
S moje desne strane pojavi mi se još jedna, iste veličine, toliko blizu da me je mogla poljubiti u obraz. Nije lako susresti jednu veliku licu, a još manje dvije u istom zaronu. Imam osjećaj da sanjam.
Izronio sam na površinu, ali riba stvara toliku silu da me povlači svako malo na 4 do 5 metara dubine i to po 20 sekundi. Otkada lovim još nikada nisam osjetio toliku snagu i borbenost.
Ali ni ja ne odustajem tako lako.

Borimo se već 30 minuta i ja sam poprilično umoran, hvataju me grčevi u oba lista i odlučujem se na ludi potez. Povlačim ribu svom snagom, metar po metar preko dyneema konopa, a borba traje jer je sila lice još uvijek ogromna. Povučem deset metara i ona se vrati nekoliko metara. Već vidim predvez. Bez prestanka mislim:

– Samo da nešto ne pukne, samo pametno i oprezno…

Osjećam da je puška sada na najzahtjevnijem testu ikad. Tek sada možemo vidjeti jesmo li zapravo dobro sve to napravili, složili, je li pouzdana baš onoliko koliko smo uvjereni da jeste od kada proizvodimo drvene puške.
Dodirujem predvez… Još samo 7,3 metra koliko ima predveza do ribe, a koja je, kako sada vidim, ogromna. Vučem prema sebi još jače, nema labavo. Zavrnem neoprenske rukave i nastavim…

Samo da predvez ne pukne jer je već maltretiran jako dugo.
Ribetina je sada na dohvatu ruke. Ribu inače uvijek uhvatim za rep, pa u škrge, ali ovaj put osjećam da tako nešto ne bi dobro prošlo.
Grlim cijelu ribu. Strelica, predvez i dyneema u mojim su rukama, a rep između mojih nogu. Lagano plivam do obale.
Ne popuštam nimalo jer riba stalno hoće pobjeći. Jao dobro osjećam koliko snage još ima. Napokon stižem u plićak i uspijevam joj staviti ruku u škrge, da iskrvari i da joj što prije skratim muke.

Na kraju je vaga je pokazala 24,96 kilograma i to bez škrga i dijela utrobe koju sam skinuo koliko sam mogao.
Neopisiv osjećaj! Iznimno jake emocije… Ovo je moj osobni rekord!
A Go Pro, je kao i uvijek ostao doma u ladici čekajući neke aktivnije dane. Morat ću, na žalost, taj propust nekako prežaliti – ispričao nam je Stephan Macchi.