Orada je riba koja je za razliku od mnogih riba koje se love iz barke, često dostupnija obalnim ribolovcima pogotovo ako se konstantno bruma.

Tako je i Miloš Radojević prije nekog vremena imao priliku osjetiti koliko velika orada može biti borbena. No borbenost je bila ipak manji problem što je ustanovio kad je ribu privukao i shvatio da nema podmetač.

Iznenađenje je očito bilo obostrano, a priča ide ovako:

– Pošto radim u Tivtu u jednom restoranu koji je blizu obale imam lako dostupan mamac. Tako skoro pa svakog dana na putu od posla do kuće imam jedno mjesto gdje bacam te otpatke od liganja. Budući da to radim u zadnje dvije godine konstantno i uvijek na istu pješčanu plaža, formirao sam svojevrsno hranilište.

Tu lovim povremeno s obale ne bacajući u veliku dubinu nego svega par metara od obale, Tako sam privukao dosta sitnih brancina i orada, ali i ostalih ribica. Uvijek kada dođem, jedan štap zabacim dalje, a na drugi ubijam dosadu u plitkom – priča nam Miloš.

– A toga sam dana radio prvu smjenu i ujutro sam spakirao štapove i ponio ih na posao da bih poslije posla uhvatio nekih sat i pol vremena do zalaska sunca.

Čim sam završio smjenu došao sam do pozicije i zabacio, postavio sistem za čeku i pozvao ženu da svrati do mene jer je šetala bebu. I premda joj je ribolov inače dosadan, ipak su došle do mene što mi je naravno, bilo jako drago.

Tako obradovan sam im se krenuo javiti kada štap samo što nije završio u moru – nastavlja Miloš svoju priču.

– Skačem, hvatam štap i borba počinje.

U prvom trenutku sam pomislio da će mi sve pokidati, ali sam imao sreće da je kočnica bila popuštena.

Borba je bila neprocjenjiva jer mi je najveća prije ove bila teška svega kilogram i pol.

Tako sam je ja privlačio, a ona je bježala i sve tako u idućih desetak minuta.

A kada sam je napokon privukao do obale i vidio, tek sam onda shvatio koliko je velika i da je neću moći tek tako izvaditi jer nisam imao ni podmetač, a ni kuku.

I tada na scenu stupa žena kojoj dajem štap u ruke, a ja ulazim u more da bih je izvukao.

Naprosto nisam mogao dozvoliti da mi pobjegne sad kad je dovučena do kraja. A upravo mi se to dogodilo prije dvije godine tako da nisam puno dvojio. Ušao sam u more, prihvatio najlon i polako je privukao.

Uhvatio sam je rukom pod škrge i tu joj već nije bilo spasa.

U sljedećem trenutku je bila na obali, a ja izlazim mokar i potpuno pod adrenalinom toliko da su mi koljena klecala još neko vrijeme.

Ostao sam još kratko tako mokar pokušavajući zabaciti još koji put, ali mokre noge u ovo doba godine i nisu baš najpametnija stvar u ribolovu.

Tako sam na kraju ipak vrlo brzo otišao kući gdje sam se presvukao i svoju oradu tešku 3280 kilograma i očistio – ispričao nam je Miloš Radojević.