Nedavno je umro jedan od najbogatijih ljudi Europe. Objavili su to valjda svi mediji, domaći i inozemni. Znamo i mi, umro je Dietrich Mateschitz, vlasnik Red Bulla. Dobro, nije baš stopostotni vlasnik, što je za ovu priču nevažno. U svakom je slučaju multimilijarder.

Zanimljivo je i to da on nije tvorac čuvenog napitka, ali ga je znao dobro prodavati širom svijeta. Bio je vrhunski marketinški ekspert, a ne kemičar, prehrambeni tehnolog, ili neke slične struke.

Dalje ne namjeravam o njemu osobno, uglavnom je sve znano, iako u medijima nije bio previše eksponiran. Prije glavne priče što sam je naumio ponuditi, još jedan detalj.

Sada sam saznao da je Dietrich Mateschitz podrijetlom Slovenac. Ranije sam uvijek čitao o njegovim hrvatskim korijenima, ili da je Gradišćanski Hrvat.

Rijetki, međutim, znaju za njegovu povezanost s našim krajem, Primorsko-goranskom županijom. U jednom razdoblju, prije dvadesetak godina, često je navraćao na ove prostore.

Za razliku od ljudi slična financijskog statusa, nije se mogao pohvaliti velebnom megajahtom, dugačkom 130 – 150 metara i vrijednom koju stotinu milijuna eura. Možda je imao i takav brod, nije mi znano.

Imao je privatni avion, ali on služi za posao, a brod je za pokazivanje. Da, imao je brod, doveo ga je svojedobno u naš kraj, na Krk, u Punat. Imao je brod za svoj gušt, ne za šminku i pokazivanje financijske moći.

Jednostavniji novi brod

Početkom ovog stoljeća Dietrich Mateschitz kupio je u Istri stari drveni brod, braceru praktički u raspadnom stanju. Brod građen neposredno poslije Prvog svjetskog rata u Poreču. Plovilo tada staro osamdesetak godina doveo je u Punat i predao ga u ruke tamošnjim brodograditeljima.

Tražio je od njih kompletnu obnovu i modernizaciju, uz jedan uvjet – moraju sačuvati izvorni vanjski izgled, brod mora biti isti kao u svojoj mladosti. Puntari su mu želju ispunili. A nije bilo lako i jednostavno.

Posla je bilo puno, dok ne počnu radovi na takvu brodu ne može se spoznati njihov opseg. Kao što je tada rekao jedan od stručnih ljudi koji su radili na obnovi bracere, jednostavnije je graditi novi brod istih gabarita, nego obnavljati tako stari. Vlasnik nije pitao za cijenu, tražio je ispunjenje svoje želje.

U toku radova s vremena na vrijeme navraćao je u Punat, da se osobno uvjeri što je napravljeno i kako će izgledati njegov ploveći ljubimac.

Privatnim avionom dolazio je na Krk i u brodogradilištu provodio po nekoliko sati, koliko su mu poslovne obveze dopuštale, odnosno kako mu je diktiralo radno vrijeme aerodroma. Najviše je brinuo da brod zadrži izvorni vanjski oblik.

Radovi su potrajali, u nekoliko navrata vidio sam taj brod u raznim fazama obnove. Malo je ostalo od starog broda. Potražio sam bilješke iz tih dana.

Mnogi se čude što čuvam pune ormare starih i, kako oni kažu, beskorisnih papira. Nije baš tako, ponekad i zatrebaju. Ta bracera bogatog biznismena dugačka je 13,10 i široka 3,60 metara. Najveća joj je visina na sredini – 1,85 metara, a projektni gaz 0,65 metara. Ima dva jarbola, glavni je visok 12 metara.

Obnovljena može i jedriti. U Brodogradilište Punat došla je u lošem stanju. Kad je kompletno završena, komentirali su »da je ni sam vlasnik neće prepoznati«.

Posla je bilo puno više od očekivanja prilikom preuzimanja broda. Tako uvijek biva sa starim brodovima. Stara bracera temeljito je obnovljena.

Prilikom primopredaje na njoj je bilo 80 posto novog materijala. Kobilica i rebra su popravljeni i djelomično obnovljeni, oplata je bila kompletno nova.

Obimnost posla najbolje ilustrira podatak da je u oplatu i strukturu ugrađeno oko 12 kubinih metara hrastovine. I to nije sve drvo što je ugrađeno u staru braceru, ako se starom mogla nazivati nakon obnove.

Paluba je napravljena od tikovine, dok je za unutarnje uređenje korišten mahagonij. Vanjska ograda je u kombinaciji drva i inoksa, malo suvremenog materijala na vidljivim pozicijama.

Kvalitetno drvo

Trebalo je u kratkom vremenu naći dovoljnu količinu kvalitetne suhe hrastovine. Nije to jednostavno, a ne možeš unaprijed naručivati i kupovati. Govorili su da je veći problem bio nabaviti kvalitetno drvo, nego njegova ugradnja u stari brod.

Tada je u Puntu, i na našem Jadranu, još bilo kvalitetnih brodograditelja u drvu. Danas je ponegdje ostao koji stari majstor. Nažalost, drveni brodovi definitivno uzmiču. Rijetki će preživjeti najezdu suvremenih materijala.

Godinama je osnovna namjena stare bracere bila prijevoz tereta. Pokretao ju je, također, stari motor marke Perkins koji je bio u lošem stanju, pa je i on promijenjen – ugrađen je novi Caterpillar od 185 KS.

Ništa spektakularno, nije to za jurnjavu, bogati vlasnik neće poželjeti odjuriti na provod u neko mondeno odredište, pa se brzo vratiti u matičnu luku.

Takvi gabariti omogućuju guštiranje u plovidbi od uvale do uvale, od jedne do druge marine, bez žurbe i obveze da se do večeri mora uploviti u određenu luku.

Vlasnik je želio, i to je dobio – sačuvan ja autentični vanjski izgled starog broda. Ispod palube, međutim, sve je bilo novo i suvremeno.

Unutarnji prostor, s obzirom na novu namjenu kompletno je promijenjen, a projekt uređenja napravljen je u Brodogradilištu Punat. Tu su smještene tri kabine, salon, kuhinja i sanitarije. Ugrađeno je sve novo – materijali i oprema.

Zastava i stalni vez

Gdje se danas nalazi brod Dietricha Mateschitza i tko mu je vlasnik, nisam uspio saznati, bez obzira na dostupnost upisnika jahti, brodova i brodica. Najprije bi trebalo saznati njegov sadašnji naziv, te plovi li pod hrvatskom zastavom. Za vrijeme radova u Puntu imao je oznaku RB-12. Vlasnik je tada bila zagrebačka tvrtka koje danas nema u registru.

Govorilo se da će nakon rekonstrukcije imati stalni vez u nekom od turističkih centara na zapadnoj obali Istre, spominjalo se Poreč ili Rovinj. Prošle su godine, teško je pratiti manje plovilo kroz dugo razdoblje. A tko kaže da mu je ta obnovljena bracera bio jedini brod? Mogao je sebi priuštiti što god poželi, brodove, avione, nekretnine… I u bilo kojem dijelu svijeta!