Zbog globalnog zatopljenje u Sjevernom Jadranu se sve češće love vrste čiji je habitat bio ograničen sredinom Jadranskog mora.

Zbog nepoznavanja, takvim se vrstama često daju pogrešni nazivi pri čemu se prečesto griješi kada su u pitanju lice, odnosno strijele.

Korištenjem službenih hrvatskih, a uz njih i znanstvenih naziva na latinskom jeziku, ta se zbrka u startu izbjegava.

Upravo zbog potrebe za točnim determiniranjem vrsta, ustanovljena je jedinstvena nomenklatura u kojoj svaka vrsta ima svoj znanstveni naziv.

Tako je znanstveni naziv za lice, koje na našem moru nazivaju još i strijela i bilizma, pri čemu su često prisutne i razne kombinacije tih naziva popu strijela bilizma, lica strijela i sl., zapravo strijela, odnosno bilizma.

Činjenica je da u su našem su moru prisutne tri vrste lica: strijela bjelica (Lichia amia, Linnaeus 1785), strijela šarulja (Campogramma glaycos, Lacépède, 1801) i strijela modrulja (Trachinotus ovatus, Linnaeus, 1785).

Strijela modrulja koju još nazivaju i bilizma, znanstvenog naziva Trachinotus ovatus  je vrsta koja može narasti do oko 70 centimetara dužine s tim da je prosječna lovna dužina obično od 20 do 35 centimetara. Premda pelagična, često se zadržava uz pjeskovitu obalu, u riječnim ušćima, uskim prolazima i lukama i to obično u plovama. Zalazi i do 200 metara dubine.

Nastanjuje Istočni Atlantik od Skandinavije do južne Angole, u cijelom Mediteranu osim u Crnom moru. U Jadranu se njena konstantna prisutnost bilježi samo na jugu, oko Dubrovnika i pripadajućih otoka. Na ostalom je dijelu Jadrana rijetka i za mnoge nepoznata vrsta.

Druga rijetka vrsta je strijela šarulja znanstvenog naziva Campogramma glaycos. Premda postoji cijeli niz fizičkih detalja po kojima se razlikuje od strijele modrulje, najočitija je razlika u obojanosti. Naime ova je vrsta odozgo tamnomodra s tim da se postrance ta boja spušta u desetak nepravilno valovitih pruga koje se jasno ističu na bljeđoj podlozi.

Strijela šarulja je nešto duža od modrulje i naraste do 75 centimetara s tim da je najčešća lovna dužina od 50 do 60 centimetara. To je priobalna ali migratorna vrsta, s tim da su odrasli primjerci pelagični ili epipelagični. I ova se vrsta zadržava u plovama.

Nastanjuje istočni Atlantik od Engleske i Irske do Senegala, skoro cijeli Mediteran osim istočnoga dijela, Mramornog i Crnog mora.

U Jadranu je nalazimo je sporadično, tek ponegdje i to rijetko.

Za razliku od te dvije vrste, strijela bjelica znanstvenog naziva Lichia amia je najveća. Naraste do 2 metra dužine pri čemu je najčešća lovna dužina od 40 do 100 centimetara.

I ona je pelagična vrsta koja se rado zadržava uz obalu, često u estuarijima i lukama, od površine pa do 50 metara dubine. Hrani se pretežno ribom, a svoj plijen progoni na površini.

Nastanjuje Istočni Atlantik od Biskajskog zaljeva do juga Afrike, cijeli Mediteran osim Crnog mora, te Indijski ocean. U Jadranu je brojnija u srednjem i južnom dijelu.

Razlika među vrstama je jasno uočljiva. Odozgo prema dolje: strijela modrulja (Trachinotus ovatus, Linnaeus, 1785), strijela bjelica (Lichia amia, Linnaeus 1785) i strijela šarulja (Campogramma glaycos, Lacépède, 1801)

Nažalost, čak i kad je ribolovac upućen u većinu detalja po kojima može razlikovati slične riblje vrste, do greške u determinaciji, odnosno određivanju pripadnosti određene vrste, može doći kada su u pitanju nedorasli primjerci. No s licama, odnosno strijelama, takvih problema ne bi trebalo biti. Dovoljan je samo letimičan pogled na priložen crtež na kojem su jasno naznačene temeljne razlike između ove tri vrste koje su jednako jasne i kada su u pitanjunedorasli primjerci.