Tri riblje vrste iz obitelji vučica (Serranidae) poznaju doslovno svi udičari. To su kanjac (Serranus cabrilla, Linnaeus, 1758), pirga (Serranus scriba, Linnaeus, 1758) i vučić (Serranus hepatus, Linnaeus, 1758).

Sve tri vrste su poznate po svojoj halapljivoj proždrljivosti i ne predstavlja baš nikakvo umijeće uloviti ih. One se same kače na udicu jer se potpuno neoprezno bacaju na sve što je jestivo bez obzira na veličinu ješke.

Iako službeni podaci o kanjcu govore o maksimalnoj dužini od 34 centimetra i težini od 0,43 kilograma, znaju se uloviti i primjerci teži od 0,75 kilograma.

Kanjac je karakteristične narančasto-crvene boje sa sedam do osam okomitih, nešto tamnije smeđih prugastih zatamnjenja uz tri narančaste ili žućkaste uzdužne pruge na bočnom trbušnom dijelu. Primjerci koji žive na ogoljenim staništima s više pijeska redovito su svjetlijih, ponekad gotovo sivih nijansi.

Usta su mu u odnosu na glavu i tijelo velika, puna sitnih oštrih zuba što odaje proždrljivog i uvijek gladnog lovca. Rubovi škržnih zaklopaca su ozubljeni, a leđna peraja naoružana nizom od desetak oštrih perajnih šipčica.

Kanjac je hermafrodit, što znači da ima obilježja oba spola. Mrijesti se krajem proljeća i početkom ljeta. Glavna su mu hrana sitni bentoski beskralježnjaci, u prvom redu rakovi, zbog čega ga se smatra posebno štetnim za naselja jastoga.

Nalazimo ga po cijelom Jadranu, od pličina do čak 500 metara dubine, no najučestaliji je na dubinama od oko 40 metara. Voli kamenita, obrasla dna i, mada je znatno brojniji u zatvorenim kanalima, rado se zadržava i na otvorenim brakovima. Najbrojnija su mu naselja oko Zadra i Šibenika, dok je u Istarskom akvatoriju nešto rjeđi.

Ribolov kanjaca je jednostavan i ne zahtijeva neku posebnu pripremu. Budući da je proždrljiv, progutati će gotovo sve što mu se ponudi. Jedini ključni uvjet za uspješan ribolov je zapravo njegova prisutnost. Ipak, da ne bi sve ostalo na Providnosti, treba poduzeti nekoliko jednostavnih koraka i navezati nekoliko predveza. Budući da je stanište ove vrste redovito povezano sa zadjevima, s količinom pripremljenih prama i predveza u principu se ne može pretjerati.

Osnovna konstrukcija podrazumijeva tri prame od kojih najdonja, rijetko kada duža od 60 centimetara, lovi ispod olovnice.

Pirga je oblikom vrlo nalik kanjcu, s tim da je nešto trbušastija s plavičasto-ljubičasto obojanim trbušnim dijelom. I dok je kanjac tamnijim prugama isprugan uzdužno, kod pirge su tamnije pruge raspoređene poprijeko. Jednako je proždrljiva, ako ne i proždrljivija. U stanju je progutati plijen veći od vlastite dužine.

Nalazimo je na svim terenima koji omogućuju kakav-takav zaklon. Naraste do tridesetak centimetara dužine, a bude teška i do 0,30 kilograma. Iako zalazi i do 50 metara dubine, najčešće je nalazimo od 5 do 20 metara. Baš poput kanjca, i pirga je hermafrodit.

Lovi se na potpuno isti način kao i kanjac.

S gastronomskog stajališta cijene se samo veći primjerci čije meso kuhano nalikuje mesu kanjca.

Treći proždrljivac svima znan je vučić. O njegovoj vrijednosti ponajbolje govore ostali nazivi – škartoc, saket, mišić, ćućin i ponculić, dok njegovu pohlepnost najbolje ocrtava vrlo opisni naziv – glad od mora.

Vučić je vrlo sitna riba koja naraste do najviše 14 centimetara dužine i 0,06 kilograma težine. Srednja lovna težina mu je tek 0,01 kilograma što ga nimalo ne ometa u gutanju i najkrupnijih udica. U ribolovu kančenicama je velika smetnja jer prvi nasrće na udice na koje se najčešće odmah sam zakači, što naravno onemogućuje pristup drugoj ribi.

Nakon izvlačenja, unatoč pažljivom oslobađanju i puštanju u more, malo koji primjerak preživi. Tome je najčešći razlog promjena tlaka koju ova vrsta jako teško podnosi.

Najčešće ga nalazimo na muljevito-pjeskovitim dnima od 25 do 120 metara dubine, no možemo ga naći i u sasvim plitkom moru dubokom tek nekoliko metara kao i na dubini od impresivnih 200 metara.

Kao i prethodne dvije vrste i vučić je dvospolac.