U svijetu morskih krvopija, znanstvenicima su posebno zanimljivi rakovi kesičari koji parazitiraju na desetonožnim rakovima poput grancigule ili rakovice. Dok je u stadiju ličinke (cipris) prihvaća se za mladu rakovicu nakon čega odbacuje kompletan trup. Pričvršćena glava se razvija u nakupinu stanica koja oko sebe formira kutikularnu vrećicu. U sljedećem stadiju se razvija posebna bodlja koja probija  mekanu kožicu pri dnu četine nakon čega nametnik u potpunosti ulazi u tijelo domaćina. Tada ga kao unutarnjeg kesičara (sacculina interna) krv otplavi do srednjeg crijeva odakle nametnik proteže niz tankih izdanaka kojima usisava hranu. Postepenim pomicanjem se pomiče prema zatku rakovice gdje sve jačim pritiskom probija oklop i izbija van. U rakovici ostaje cijela mreža bezbojnih izdanaka dok se izvana formira oveća vrećica sada vanjskog kesičara (sacculina externa) koja služi samo za proizvodnju jaja.

Iako ga mi nazivamo kesičarem, prikladniji bi mu naziv bio zombie-crab kako ovog nametnika imenuju na engleskom govornom području.

Prisutnost pijavica kao parazita na ribama izraženija je na slatkim vodama no prisutna je i u moru. Invadiranost riba ovim nametnicima naziva se hirudinoza, a invadirana može biti površina kože ili škrga. Kao i kod ostalih parazitskih oboljenja i ovdje su česte sekundarne infekcije koje nerijetko dovode do uginuća domaćina.

A jedna od vrsta koje napada poput pijavica su takozvane kružnouste. Smatra se da su se suvremene kružnouste pojavile još prije devona kao bočni ogranak koji se odijelio od nekih primitivnih besštitnjača. Danas su od toga ogranka preživjele i savršeno se prilagodile parazitskom načinu života dvije vrste, paklare (Petromyzoniformes) i sljepulje (Myxiniformes).

Budući da nemaju donju vilicu nazivaju se kružnoustima. Zahvaljujući takvom usnom otvoru lako se prilijepe za domaćina gdje parazitiraju sišući krv i tjelesne tekućine. Valja napomenuti da je prisustvo sljepulje u Jadranu prema nekim autorima vrlo upitno. Jednako se tako smatra da sljepulja i nije nametnik već strvinar. I jedna i druga stavka govore jasno o činjenici da biologija ove ribe u Jadranu nije dovoljno istražena.

Krv paklare je otrovna no termičkom obradom gubi to svojstvo. Premda je većini naših ribara, ali i gastronoma paklara odvratna, u  francuskoj ovu ribu smatraju kulinarskim specijaliteteom.

Iako ih mnogi smatraju parazitima, ribe priljepuše to nisu. Te ribe imaju posebno formirane nabore na glavi koji im omogućuju da se pričvrste za svog domaćina i putuju s njim. Najčešće ih nalazimo uz morske pse, kitove i kornjače. Hrane se uglavnom ostacima koji promaknu domaćinu no većina ih skida nametnike pričvršćene za kožu domaćina što svakako možemo smatrati simbiozom. Priljepuše koje se odvoje od svog domaćina vrlo brzo ugibaju od iscrpljenosti i gladi.

Mada su sposobne ukloniti parazite sa tijela svog domaćina, ne mogu se osloboditi vlastitih krvopija.

Zanimljivo je spomenuti činjenicu da je jako mali broj parazitskih vrsta podložan drugim parazitima. Većina ih ima mehanizme koji odbijaju bilo kakav oblik nametnika, što je zapravo samo još jedan dokaz evolucijskog savršenstva.