Dok u svjetskim morima lica bjelica (Lichia amia, Linnaeus 1785) može doseći i preko pedeset kilograma, lica bjelica u Jadranu može narasti do 2 metra u dužinu i težiti 29,5 kilograma. Ipak, prosječna težina je daleko ispod toga, tek 0,5 kilograma.

Kao i većina drugih riba iz obitelj šnjuraka trnoboka (Carangidae), lica bjelica ima izduženo, po bokovima malo stisnuto tijelo. Velika i nazubljena usta otkrivaju predatora. Repna, leđna i podrepna peraja su dobro razvijene i proporcijama usklađene tako da s lakoćom može postići eksplozivno ubrzanje, što je presudno u njenom lovu. Koža joj je pokrivena sitnim ljuskama, a bočna je linija krivudava i vidljiva cijelom dužinom.

S leđne je strane blijedomodrikasta ili blijedozelenkasta dok je s donje strane srebrnkasto-bijela. Juvenilarni primjerci imaju po bokovima sedam do osam tamnih crnkastih traka.

Nalazimo je po cijelom Jadranu, na južnom dijelu nešto više. Iako se smatra pelagičkom ribom koja nije ovisna o morskom dnu, nešto je brojnija u blizini ušća rijeka, a često se lovi i u potpuno zatvorenim zaljevima i kanalima. Preferira gornje slojeve mutnog mora s izraženim kurentima gdje pronalazi hranu, najčešće riblju mlađ, osobito ciple.

I dok se nedorasli primjerci ponekad i zadržavaju u manjim grupama, odrasle su jedinke samotari. U hladnijem se dijelu godine zadržava u dubljem moru dalje od obale.

Mrijesti se krajem proljeća i početkom ljeta.

Lica već s godinu dana života ima oko jedan kilogram, a spolnu zrelost dosiže sa nekih dva i pol kilograma tjelesne težine.

Nekoliko je načina na koji se lica može loviti. Istina je da se lovi teškim panulama za gofa i zubaca, no u praksi su se puno učinkovitijima pokazale panule lakše konstrukcije s manje otežanja, sličnije onima namijenjenima brancinu.

Na nekim se dijelovima Jadrana lica tradicionalno lovi takvom ‘laganom’ panulom jednostavne konstrukcije. Štap treba biti panulaški, klase do 50 libri, s pripadajućim multiplikatorom ili rjeđe stacionarnom rolom najvećeg kapaciteta na koju je namotana osnova promjera od 0,70 do 0,90 milimetara s fluorokarbonskim predvezom promjera 0,70 milimetara, dužine od šest do osam metara. Osnova i predvez se spajaju preko zogulina velike nosivosti.

Predvez završava s tri udice od kojih je najčešće samo posljednja fiksna, dok su gornje dvije klizne. Udice moraju biti u skladu s očekivanom veličinom lovine, no ne može se pogriješiti ako se upotrijebe udice širine luka 20 milimetara.

Olovno opterećenje, čija ukupna težina ne prelazi pedeset grama, sastoji se od nekoliko olovnica raspoređenih na dva završna metra osnove neposredno pred zogulinom. Mnogi panulaši koriste montažne klizne olovnice koje prilikom izvlačenje ribe, kad ih dovuku nadohvat ruke, jednostavno skinu s osnove.

Iako će napasti sve što se kreće, lica najradije napada iglicu ili cipla.

Iglica se arma na klasičan način s tri udice od kojih dvije idu po tijelu pod kožu, a ona ribolovcu najbliža kroz kljun iglice, dok se cipal najčešće arma s dvije udice od kojih fiksna ide pod kožu po sredini tijela na leđnoj strani, a klizna kroz usta, odozdo prema gore, na način da zatvara usta.

Brzina povlačenja ovisi o trenutnim uvjetima, brzini vjetra i kurenta, ali okvirno ne bi trebala biti ispod 3 i preko 5 milja.

Među varalicama izvrsnima su se pokazali wobbleri do 15 centimetara dužine kao i sve vrste metalnih žlicastih varalica.