Ulcinjski ribar Fikret Dermaja se u jednom od svojih posljednjih ribolovnih pohoda poprilično iznenadio kada je u svojoj mreži ugledao ulov od kojega većini zastane dah.

Premda je u svom ribolovnom stažu ulovio sve i svašta, ovo je bilo prvi puta da se sreo s ozloglašenom kratkoperajnom mako psinom.

Pas kojeg je Fikret ulovio bio je težak tek dvadesetak kilograma, a zapleo se u mreže malo iznad braka znanog kao Krš od Đerana, južno od Ulcinja, a ispred Velike plaži, na oko 35 metara dubine.

– Očito sam ulovio mladunče, imajući u vidu da ovi psi prosjeku rastu od 3,5 do 4 metra – rekao je za Vijesti ribar koji je s Fikretom izvlačio mrežu s ovim, za naše more, rijetkim ulovom.

I premda je kratkoperajni mako ozloglašen kao jedna od vrsta koja napada i ljude, ti su napadi rijetki. Tako je od 1950. godine do danas zabilježeno tek 27 napada na čovjeka od kojih su samo četiri završila fatalno.

Smatra se da je većina tih napada isprovocirana direktnim uznemiravanjem ili tijekom lova dok je udicom zakačeni pas bio zamaran.

Ipak, ono što zabrinjava s ovim Fikretovim ulovom je činjenica da je ovo nije prvi nalaz ove vrste u Jadranu, a što je definitivno posljedica globalnog zatopljenja.

Nakon poduže pauze, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kratkoperajni mako se u posljednje vrijeme sve češće viđa u našem moru.

Ipak, većina stručnjaka smatra da je prisustvo mako psa u moru dobar znak, a ne alarm za uzbunu.

Naime, prema mišljenju struke mediteranska populacija mako pasa je doživjela dramatičan pad u prošlom stoljeću ponajprije zbog gospodarskog ribolova i pada brojnosti tune kojom se ovaj pas ponajviše hrani.

Tako su ti mako-posjeti zabilježeni i video kamerama, 2019 u Makarskoj, 2020. u Šibenskom akvatoriju, te u Crnoj Gori u svibnju ove godine, s tim da su brojne druge dojave o prisustvu ove vrste u Jadranu ostale nedokumentirane.

Naravno, posljedice ponovnog ulaska kratkoperajnog mako psa u naše more još se ne mogu ni procijeniti a kamoli sagledati.

A kratkoperajni mako je pelagijska vrsta koju nalazimo od površine pa do dubine od 150 metara, obično jako daleko od obale. Nastanjuje pučinska umjerena i tropska mora diljem svijeta i premda je jedna od rijetkih poznatih toplokrvnih vrsta morskih pasa, rijetko ga se nalazi u morima hladnijim od 16 °C.

Upravo taj specifični cirkulacijski sustav za izmjenu topline ovom psu omogućuje da bude 4 – 5,5 °C topliji od okolnog mora održavajući tako stabilnu i vrlo visoku razinu aktivnosti zbog koje je uvijek u prednost nad hladnokrvnim plijenom.

Inače naziv mako dolazi iz maorskog jezika gdje jednostavno znači zub morskog psa što s obzirom na čeljusni aparat ove vrste nimalo ne iznenađuje. Naime, mako ima specifičnu čeljust s dugim šiljatim i iznimno oštrim zubima koji uvijek vire van gubice, a zbog čega i ima zastrašujuć izraz.

Najveći primjerak koji je ulovljen na obali Kalifornije 3. lipnja 2013. bio je težak 600 kilograma, dok je na ispred francuske obale u Sredozemnom moru, u rujnu 1973. ulovljen i najduži primjerak, dug 4,45 metara zbog čega se kratkoperajni mako i svrstava u veće morske pse.

I premda se priča o još nekoliko gigantskih ulova, tu je uglavnom riječ o procjenama težine temeljem fotografija, a konkretnim izmjerama u trenutku ulova zbog čega se te procjene moraju uzeti s razumnom dozom opreza.

Tako Talijani tvrde da su 1881. godine ulovili primjerak koji je težio nevjerojatnih 1000 kilograma i koji je bio dug 4 metra.

Još jedan ogromni mako je ulovljen je u blizini Marmarisa u Turskoj kasnih 1950-ih čija je dužina procijenjena između 5,7 i 6,19 metara, a što ga čini najvećim poznatim primjerkom vrste.

No, kao što smo rekli, ovakve procjene treba uzeti s dobrom rezervom.

Inače je prosječni odrasli primjerak kratkoperajnog mako psa dug oko 2,5 do 3,2 metra, a teži od 60-140 kilograma s tim da su ženke obično veće od mužjaka.

Kao i većina morskih pasa i kratkoperajni mako ima iznimno hidrodinamičnu građu.

S leđne je strane briljantne, metalik plave boje dok je s trbušne strane bijelo obojan s tim da je linija razgraničenja između plave i bijele boje na tijelu jasno ocrtana.

Donja strana njuške i područje oko usta su također bijele boje s tim da mladi mako imaju karakterističnu crnkastu mrlju na vrhu njuške.

Prisutnost samo jednog bočnog grebena na repu i nedostatak bočnih kvržica na zubima razlikuju mako pse od blisko povezanih morskih pasa morskih pasa iz roda Lamniformes.

Kratkoperajni mako morski psi su veliki i brzi putnici koji u potrazi za plijenom ili partnerom prevaljuju velike udaljenosti. Tako je jedan označeni primjerak u 37 dana preplivao 2128 kilometara, što znači da je u prosjeku preplivavao 58 kilometara dnevno.

Hranu ovim brzim psima čine uglavnom glavonošci i koštunjave ribe, ali i drugi morski psi, pliskavice, želve i morske ptice. Plijenu uvijek prilaze odozdo, tako su do trenutka napada uglavnom neprimjetni.

Zanimljivo je da se u lovu kratkoperajni mako, za razliku od, primjerice, velikog bijelog morskog psa, ne oslanja na elektrorecepciju, a što ga također čini donekle drukčijom od ostalih pasa.

A ugriz kratkoperajnog mako morskog psa je izuzetno jak.

Trenutačni rekord za najjači ugriz izmjeren za bilo kojeg morskog psa pripada upravo  kratkoperajnom maku, a zabilježen je na otoku Mayor na Novom Zelandu 2020. godine.

Sila tog ugriza je bila nevjerojatnih 13 000 Newtona.

U sportskom je ribolovu kratkoperajni mako cijenjena lovina zbog iznimno snažnog otpora i spektakularnih skokova u zrak tijekom zamaranja, a zabilježeni su i slučajevi u kojima je udicom zakačeni mako uskočio u ribolovni brod.

Kratkoperajni mako u kasnu zimu i rano proljeće na svijet donosi žive mladunce, 4 do 18 jedinki dugih oko 70 centimetara.

Zanimljivo je da ženke mogu mirovati i do 18 mjeseci nakon okota prije ponovnog parenja.

Kratkoperajni mako mužjaci mogu doživjeti do 29 godina dok ženke žive nešto duže, do 32 godine.

Inače su kratkoperajni mako (Isurus oxyrinchus) i njegov prvi rođak dugoperajni mako (Isurus paucus) jedina dva živuća predstavnika roda Isurus i prema IUCN-u su klasificirani kao ugrožene vrste.