Pisali smo o trgovačkim, putničkim i ratnim brodovima, ali nikad o posebnoj kategoriji brodova – jahtama. Iako građene za užitak svojih vlasnika, njihove sudbine su se pokazale vrlo zanimljivima.

Petog siječnja 1915. godine bojni brod »Monarch« (zap. Rossler) i monitor »Kronprinz Erzherzog Rudolf« (Florio) daju podršku pješaštvu koje se bori protiv crnogorskih trupa u zoni Bazdan-Grahovac, a 14. siječnja torpiljarka Tb68 probija se u luku Bar kako bi pokušala zarobiti kraljevsku jahtu »Rumija«, koja je u toj luci bila privezana, ali se morala povući zbog vatre otvorene od bitnice na rtu Ratac, na sjeveru zaljeva. Isto se dogodilo razaraču »Csikos«, koji je, nešto kasnije, pokušao ući u luku kako bi uništio skladišta na obali – gađali su ga topovi s rta Volujica.

»Rumija«

Nešto kasnije odlučeno je da se pokušaj ponovi s jačim snagama, pa su u noći s 1. i 2. ožujka razarači »Csikos« (Huber), »Streiter« (Račić), »Ulan« (Panfilli) i torpiljarke Tb57, Tb66 i Tb67 (Rossel) isplovile iz baze u Kotoru izvršiti akciju koja je imala za cilj da torpiljarke uđu u luku Bar pod zašitom razarača u svrhu zarobljavanja ili potapanja jahte »Rumija« koja je služila kralju Nikoli Petroviću, uništenje drvene obale i skladišta koji su uočeni zračnim izviđanjem te miniranje luke.

Dolaskom pred luku Bar, razarači su zauzeli predviđene položaje: »Csikos« od 800 do tisuću metara ispred rta Volujica, »Streiter« na 500 metara od »Csikosa« u smjeru Crnog rata, a »Ulan« dva kilometara zapadno od rta Volujica, dok su torpiljarke ulazile u luku.

Padala je jaka kiša, more je bilo valovito, pa je brodovima bilo gotovo nemoguće održavati preciznu paljbu, tako da je »Csikos« odustao od uzvraćanja vatre bitnici na rtu Volovica u strahu da će pogoditi vlastite torpiljarke u luci. »Csikos« je upalio svoje reflektore kako bi oslijepio crnogorske topnike. U luci je torpiljarka 67 ispalila torpedo prema sredini drvenog mula i potpuno ga uništila. Torpiljarka 66 (von Koffheim), nakon što je postavila tri mine na šest metara od obale, iskrcava mornare koji pale materijal na vrhu obale, ali nisu pronašli materijale koje je otkrilo zrakoplovstvo – ispostavilo se da se radilo samo o hrpi otpada. Torpiljarka Tb57 (Heinz-Erian) se približila jahti, zamjenik zapovjednika se popeo na nju te ustanovio da ju je posada napustila.

Nakon nekoliko pokušaja odvezivanja jahte koja je bila u četverovezu kako bi je oteglili, odlučuje se uzevši u obzir stanje mora, da se potopi. Mornari su se vratili na torpiljarku koja se udaljila oko 200 metara i ispalila torpedo koji je prelomio jahtu. Odredi mornara koji su se iskrcali s torpiljarki bili su stalno praćeni vatrom iz brodskih mitraljeza.

U četiri sata ujutro torpiljarke su isplovile iz luke Bar i zajedno s razaračima otplovile prema bazi u Kotoru.

»Rumija« je u Balkanskom ratu surađivala s kopnenom vojskom u Medovi i prevozila potreban ratni materijal s grčkih brodova na obalu. U Prvom svjetskom ratu njome su prevoženi vojska, hrana, municija i ratni materijal iz Bara za Medovu, a nakon opsade Pristana, prevoz je vršen iz Medove i Drača. Podrtina jahte »Rumija« nalazi se samo 80 metara od glavnog lukobrana, na dubini od samo 18 metara.

»Bonanza«

Jahta »Bonanza«, duga 27 i široka 4,62 metra, izgrađena je 1891. godine u brodogradilištu Forrest & Son u Wivenhoeu za J. Denison Pendera iz Londona. Pogonio ju je parni stroj dvostruke ekspanzije brzinom od deset čvorova. Promijenila je više imena i vlasnika do 1908. godine, kada joj je matična luka – Senj: 1895. postaje »Tita« (vlasnik Gaston Leverd iz Pariza), 1904. »Sita«, a 1907. »Urania« (vlasnik Arturo Arpa iz Napulja). Četiri godine kasnije, postaje »Svačić« u vlasništvu Hrvatskog parobrodarskog društva na dionici Senj, a 1920. istog imena nalazimo je u floti Nikole Žica iz Splita. Deset godina kasnije i dalje je u Splitu, ali je vlasnik Ribarska zadruga d.s.o.j, a osam godina kasnije u vlasništvu je Ribarske zadruge d.s.o.j. iz Punta (Krk). Potopljena je 20. srpnja 1944. u savezničkom zračnom napadu na Punat, a 1945. vadi ga ekipa JRM-a, te se popravlja i rekonstruira u Puntu gdje mijenja ime u »Petar Svačić«. Godinu nakon toga pripada Središnjici za plovidbu u Rijeci i održava liniju Rijeka-Malinska pod imenom »Trogir«. Utemeljenjem Jadrolinije 1947. godine ulazi u njenu flotu, a 1955. je ustupljen JRM-u, nakon čega odlazi u raspremu. Tri godine kasnije prodan je Brodospasu iz Splita i počinje rezanje u rezalištu Sv. Kajo u Splitu.

»Sybil«

»Sybil« je izgrađena 1872. godine u brodogradilištu Day, Summers & Co. Ltd. u Northamu (Sunderland) za F.T. Rufforda iz Stourbridgea. Bila je duga 31,4 i široka 4,6 metara, a pogonio ju je parni stroj dvostruke ekspanzije brzinom od osam čvorova. Iste godine mijenja ime u »Saint Joseph« (vlasnik markiz Prealuxa Langevina), pet godina kasnije mijenja ime u »Saint Michel III«, a vlasnik je glasoviti pisac Jules Verne.

No, nakon samo dvije godine vlasnik je Percival Tonge iz Oxtona (Cheshire), odmah potom Henry J. Fenner iz Londona te 1883. Frederic Eden također iz Londona. Napokon 1886. godine dolazi u Jadran, jer ju kupuje crnogorski knjaz Nikola, 1890. u vlasništvu je Mate Švrljuga i društva iz Rijeke. Samo godinu dana kasnije ulazi u flotu Ungaro-Croate iz Rijeke, da bi 1896. postala »Krka« u floti šibenskog brodara Pio Negri & Co. Kasnije, 1904., mijenja ime u »Obrovac«, 1908. je u floti S.A. Dalmazia iz Zadra, a 1922. Jadranske plovidbe d.d. sa Sušaka. Svoje plovidbe završava 1927. godine u nepoznatom rezalištu.