Način na koji vide organizmi koji su znanosti manje-više lako dostupni, pogotovo ako su nama kao vrsti od velikog značaja, istraženi su uglavnom do kraja. Tako ljudski vid odavno nije nepoznanica baš kao što je istražen i vid većine organizama nama komercijalno bitnih. No vid organizama s kojima se rijetko srećemo i koji nemaju gotovo nikakav ili baš nikakav utjecaj na naš život, naravno da će teško ikada postati predmet potpunog istraživanja.

Prisustvo boja koje postoje i u zoni u koju puni spektar sunčeve svjetlosti nikada ne prodire, nameće pitanje razloga njihovog postojanja. Budući da se zna da Priroda nikada nije rastrošna, veliko je pitanje zbog čega bi se na dubinama na koje svjetlost ne dopire boje uopće bile potrebne.

Naime, boje, osim što bitno utječu na dekorativnost, imaju ključnu ulogu u komunikaciji. Kod mnogih je vrsta spolni dimorfizam izražen upravo kroz različitu obojanost tijela dok je većina vanjskih fizičkih karakteristika, najčešće gotovo identična.

Takve su vrste pored drugih osjetila kojima jasno razlikuju mužjaka od ženke opremljene često i sposobnošću čitanja dodatnog polja svjetlosnog spektra. Tako mnoge životinje mogu vidjeti ultravioletni spektar koji je našem oku potpuno nevidljiv. Približan dojam onoga što takvim vidom opremljene vrste vide može se steći ukoliko nešto osvijetlimo UV lampom. Na taj se način vrlo lako može ustanoviti koliko se dvije površine naizgled identično bijelo obojane mogu razlikovati.

A budući da riblja osjetila vida nisu do kraja proučena pa onda ni istražena, da ne spominjemo niže beskralježnjake ni organizme koji nemaju potpuno razvijene oči već samo osjetila koja mogu percipirati dio promjena i podražaja u vidnom polju, ostaje nam samo nagađati kako to u mrklom mraku, ili barem u mrklom sivilu, dubina izgleda.

Uvijek je iznenađenje kada se iz mora, s dubine od nekih stotinjak metara izvuče škrpina koja zabljesne živošću svojih boja, a koje su u njenom okruženju našem oku zapravo potpuno nevidljive.

Jednako tako svojim raskošnim i razmetljivim bojama uvijek iznova iznenađuje i običan matulić barjaktar koji zalazi dublje od 200 metara, u zonu u koju sunčeva svjetlost nikada ni pod kojim uvjetima ne prodire.

A barjaktarka, čiji se mužjaci poput pauna prekrasnim bojama razmetljivo šepire, borave na dubinama i od 1000 metara gdje vlada vječita tama.

Činjenica da boje postoje i tamo gdje ih naše oko ne vidi nikako ne znači da te boje nisu vidljive nekim drugim očima.

Većina predatora vrlo jasno uočava i najmanje promjene u koloritu svog plijena pa čak i kod pripadnika istog jata kod vrsta kod kojih je prisutan kanibalizam.

Tako primjerice jedan od najagresivnijih ribljih predatora, ozloglašena pirana, živi u velikim jatima koja složno napadaju sve što im se učini jestivim. No to isto složno jato u svakom trenutku prati i sve ostale pojedine članove jata pa ukoliko se primijeti da je neka jedinka naglo problijedila, a pogotovo ako je usto i ozlijeđena, makar minimalno, trenutno se kreće u probni napad. Ukoliko potencijalna žrtva pokaže strah i pokuša pobjeći, istog trena bude rastrgana i prožderana, no ukoliko ne pokaže nikakvu reakciju, probni napad se ograniči na razinu generalne probe, pa ta jedinka, barem još neko vrijeme nastavlja biti djelom agresivne horde.

A takav odnos nije ograničen samo na vodeni svijet. Ako se dogodi da galeb bude ozlijeđen tako da je rana koja krvari jasno vidljiva, ostatak jata će ga bez oklijevanja napasti i kljunovima zatući do smrti.

Takvi postupci često nisu uzrokovani kanibalskim namjerama već su preventivna zaštita jata od jačih predatora koje bi ranjena jedinka potencijalno mogla privući i tako ugroziti zajednicu jata.

Upravo su zato varalice koje simuliraju ranjenu ribu uspješnje od onih ‘savršenih’ kao što i ješka koja može izgledati kao šlampavo odrađen posao može nasukati pravi bokun.

A boja olovnice i ješke je svakako priča za sebe, jer ne zaboravite, ribe ipak vide drukčije nego mi.