Loveći jednom prilikom brancine na žive gavune prilično sam se namučio, a sve za neke mršave rezultate. Iako sam koristio savršene sisteme i neozlijeđene žive gavune brancine sam dobijao jako teško, i to tek kad bi ih povlačio poput varalice. U očajanju sam otvorio jednog ulovljenog brancina i u želucu našao naravno – gavune, ali niti jednog ni duljeg ni kraćeg od pet centimetara. Otvorio sam još jednog i našao identičnu sliku. Naravno da mi je uspjeh bio skroman jer sam zabacivao prevelike gavune. Odmah sam naješkao jednog od pet i naravno, u prvom zabacivanju dobio ribu.

Nije samo vrsta ješke ono što možemo otkriti analizirajući sadržaj želuca, već i veličina. Koji puta upravo iznenadi koliko je velik zalogaj progutala neka riba kroz čija usta teoretski ne može proći ni dvostruko manji zalogaj.

Jednom sam ulovio podlanicu oko kilograma težine. Čisteći je u želucu sam pronašao ‘čep’ od volka promjera 1,5 centimetra. Pokušajte zamisliti koliki je bio volak kojeg je ta, relativno mala podlanica uspjela zdrobiti i progutati.

U jednom modracu sam pronašao dva vrlo tvrda crva dulja od pet centimetara promjera oko osam do deset milimetara. Kako ih je progutao, ni danas mi nije jasno.

A što mogu raže, mačke i psi progutati ne treba ni spominjati. Veličina njihovog plijena ni u kom slučaju nije ograničena veličinom njihovih usta.

Loveći bakalare na Sjevernom moru, jednom je prilikom lov bio izrazito loš. Većina je ribolovaca uključujući i mene po savjetu iskusnog skipera lovila plavozelenim i srebrnim pilkerima uz jako loše rezultate. Igrom slučaja dobio sam jednog manjeg bakalara koji je netom nasukan ispraznio sadržaj svog želuca na palubu broda. Toga su dana na jelovniku očito bile kozice. Odmah sam plavi pilk zamijenio crvenim nakon čega se ribolov pretvorio u gušte iz snova.

Premda se može učiniti da ribe jedu sve što se miče, odnosno sve što je moguće progutati u svakom trenutku, nije tako.

Običan kanjac koji na ponudi ima svu silu najraznovrsnije hrane koja se zadržava na rubu litoralnog spusta u gustim nasadima trave i algi ipak ne jede sve. Osnovna su mu hrana rakovi, s tim da na određenim područjima jede i određene vrste rakova. Tako su kanjci oko Paga, ali i Žirja najskloniji malim strigljačima. Naravno, kanjca možete dobiti na gotovo bilo kakvu ješku, ali stavite li raka odgovarajuće veličine rezultati su neusporedivo bolji.

Ipak, unatoč nekim općim pravilima ne treba generalzirati i reći da primjerice arbun najbolje radi na svježu dagnju ili da se kovač najbolje lovi na srdelu. Na nekim mjestima poput zapadne obale Istre arbun najbolje radi na škrdobule, dok se na srednjem Jadranu kovač bolje lovi manulom.

Mikrolokacije nose svoja pravila igre, a da biste ih otkrili morate biti uvijek spremni i sa sobom imati dovoljno raznovrsne ješke i naravno, dovoljno vremena i volje za isprobavanje i eksperimentiranje.

Jedan ribolovni pokušaj ništa ne znači jer trenutni uspjeh može biti samo iznimka. Tek kada se uvjerite da određena ješka na određenom terenu u ribolovu određene vrste i to kroz više ribolova daje dobre rezultate, tada možete reći – to je to. A do tada, pipajte, tražite, virite u želuce i razmišljajte kao riba.