Muzgavac najčešće leži na dnu, sklupčan u zaklonu od kamenja i algi. Na terenima zaklonjenima od jačih udara valova, na dubini do pet metara, može se pronaći u većem broju. Ako je dno kombinirano od pijeska šljunka i krupnijeg kamenja, muzgavac će rado iskopati rupu pod kamenom i zavući se u nju. Na njegovu žalost, ostatke kopanja na zna kamuflirati, pa ga svježe izbacani šljunak i pijesak izdaleka odaju.

Iako ga nalazimo i na dubinama od 200 metara, u toplijem dijelu godine ne treba roniti dublje od desetak metara.

Muzgavac nije lovina za kojom treba juriti. Ako je rupa u kojoj se skriva dovoljno pristupačna, može se jednostavno nabosti strijelom bez ispucavanja ili ga se jednostavno može uhvatiti rukom. Zbog njegove specifične mišićne strukture, ali i blizine dna, strijelu je praktičnije naoružati ostima nego harpunom.

Nastrijeljenog muzgavca treba čim prije odlijepiti od podloge, pogotovo ako rupa u kojoj se nalazi ima i stražnji izlaz.

Muzgavac ulovljen rukom može početnike zbuniti, pa čak i uplašiti. Kao i većina ostalih glavonožaca i muzgavac je naoružan sa vrećicom crnila koju u opasnosti ištrcavanjem prazni kroz lijevak. Osim toga, muzgavac će se najčešće kracima omotati oko ruke, pa će konstantno pojačavajući pritisak, pokušati svojim papagajskim kljunom ugristi napadača. Sam ugriz nije opasan, ali može biti bolan. Da bi ga spriječili u takvim akcijama, dovoljno mu je izvratiti ‘muju’ – vrećastu glavu, baš poput naopako obuvene čarape. Naravno, ukoliko ga kačimo na žicu, takvo što nije potrebno.

Muzgavac se često ulovi peškafondom, a rado će posegnuti i za naješkanom udicom što može rezultirati izgubljenim predvezom. Ukoliko ga uspijemo odlijepiti od dna, prije podizanja nad površinu moramo sačekati da se ispuše nakon čega postaje znatno lakši.

Od ostalih ribolovnih alata, muzgavac najviše stradava od ostiju pod sviću, te od migavica i dubinskih koća koje za sobom u pravilu ostavljaju prazno dno.

U Jadranu žive dvije vrste muzgavaca. Dok prvi, mrki muzgavac (Eledone moschata, Lamarck, 1799), miriši po mošusu, čemu zapravo i duguje ime, drugi, bijeli muzgavac (Eledone cirrhosa, Lamarck, 1798) je bezmirisan. Osim toga bijeli je brojniji u južnom Jadranu i to na većim dubinama. Nešto je veći od mrkog muzgavaca, a po leđnoj strani bude hrapav. Statistički gledano, mrki je muzgavac brojniji od bijelog, i pod morem, i na ribarnici.

I premda na prvi pogled vrlo slični, hobotnica i muzgavac se lako razlikuju. Muzgavac za razliku od hobotnice koja ima dva reda, ima samo jedan red prijanjaljki.

Trak muzgavca je izvrsna ješka za ugora i svu dubinsku landovinu, a čitav, nadjeven na udicu, kirnjama je neodoljiv. U kuhinji je pak, zbog specifičnog mirisa i okusa jedinstven.