Malobrojni su sportski ribolovci koji ciljano love salpu što zapravo i nije neobično. Naime, ribolov salpe zahtijeva specifičan pristup i tehniku koja je donekle drugačija od uobičajenih tehnika. Iako ih se u pravilu doživljava kao nedostižan ulov, što je naravno zabluda, uz malo truda i ispravnu montažu na dobro odabranom mjestu salpe se mogu sasvim lijepo loviti.

Ribolov salpe udicom je specifičan, uvjetovan ponajprije njenim načinom ishrane, dobom dana kada se hrani, pristupačnošću terena, te dubinom na kojoj je očekujemo.

Za koji se god pristup odlučili, pribor mora biti na donjoj granici izdržljivosti. Salpa kao plaha riba neće ni prići nečem što je šlampavo vezano ili vidljivo.

Salpe se udicom u principu mogu loviti na tri načina. To su ribolov plovkom, ribolov propadanjem i ribolov klasičnom kančenicom. Posljednji način, unatoč kvalitetnoj pripremi, najčešće donosi i najlošije rezultate. Naravno, takvim se sistemom uspješno lovi većina ribe, no salpe ulovljene na takav način najčešće se broje na prste jedne ruke, i to ne uvijek.

Znatno je učinkovitiji ribolov plovkom i propadanjem.

Za ribolov plovkom nam je potreban predvez u kome su prame duge od 15 do 25 centimetara, promjera do 0,25 milimetara. Zogulin se postavlja na udaljenosti od oko 40 centimetara od spoja prama, a ispod njega niz sačmastih olovnica, težinom prilagođenih plovku.

Najpraktičnijim plovkom se pokazao mrkvasti waggler kojim se s lakoćom može dobaciti na željenu daljinu, pri čemu se količina olovnica može svesti na minimum. Waggler bi trebao biti klizni tako da nam ostavlja mogućnost izbora dubine.

Ribolov tehnikom propadanja je primjenjiv na obalama na kojima je dubina preko 2 metra, zbog čega sistem može tonuti polako simulirajući prirodno propadanje hrane u dublji dio mora. Naravno, ribolov salpi ovakvim načinom je izvediv jedino ako su salpe prisutne na terenu, jer je smisao ribolova tehnikom propadanja upravo u tome da ješka propada kroz jato.

Ukoliko se salpe nalaze u samoj pličini, možemo ih pokušati loviti bez ikakvog opterećenja, samo s bogato naješkanim udicama širine luka od 8 do 10 milimetara vezanim na nešto dužim pramama.

Brumanje u takvom ribolovu može znatno pridonijeti konačnim rezultatima. Brum bi trebao biti u skladu s prehrambenim navikama ovih riba, pa bi temeljni sastojci trebali biti biljnog porijekla. Stari kruh pomiješan s algama i pijeskom sa žala više je nego učinkovit.

Za ješku je najbolje koristiti kakvu pasturu na krušno-sirnoj bazi, s tim da treba biti oprezan s mirisnim komponentama. Sirevi koji intenzivno mirišu mogu odbiti ribu. Nakon što se smjesa jednoliko umijesi, udice se ješkaju tako da budu plosnato pokrivene. Ukoliko se koristi samo kruh, tada ješka mora imati formu pahulje.

Salpa će ponuđenu ješku silovito napasti i bez ikakvog zadržavanja s punim ustima odjuriti. Stoga kočnica na roli mora biti dobro podešena kako bi fini pribor izdržao taj prvi udarac, pogotovo ako su u pitanju veći primjerci.

Zakačena će salpa silovito juriti dok je se ne zaustavi, a u privlačenju će stalno šijati i bjesomučno udarati, tako da je podmetač neophodan dio opreme. Ulovljenu je salpu najpraktičnije odmah očistiti.

Naime, kao i kod svih izrazitih biljojeda, nakon ugibanja dolazi do ubrzanog raspadanja sadržaja crijeva, pa meso uz trbušnu šupljinu ubrzo poprima karakteristično gorkast okus. Jednako tako prilikom čišćenja treba odstraniti crnu pokožicu s unutrašnje strane trbušne duplje koja tijekom pripreme može zagorčiti okolno tkivo, baš kao i žuč kod toplokrvnih životinja.

Salpa ima konzistentno i vrlo ukusno meso. Kosti su krupne i pravilno raspoređene, tako da je kod znalaca vrlo tražena.

Salpu možemo spremati na gotovo sve uobičajene načine, no najukusnija je pečena na gradelama.