Kopito (Spondylus gaederopus, Linnaeus, 1758) je školjka iz porodice kopitnjaka.

Može narasti do 150 milimetara u dužinu i pritom težiti i do pola kilograma. Srednja lovna težina je ipak puno manja, tek 0,15 kilograma.

Ima bilateralno i lateralno asimetrične ljušture okruglastog oblika. Ljušture su građene od kalcita, slojevito, ali vrlo kompaktno.

Lijeva, donja ljuštura, vanjskom stranom srasla s podlogom, s unutrašnje je strane udubljena. Dio ljušture koji nije integriran u podlogu je ljuskasto naboran, s brojnim lamelama i trnolikim bodljama dugima i preko 20 milimetara.

Desna, gornja ljuštura je lagano ispupčena. S vanjske je strane hrapava i naborana, s istaknutim trnolikim bodljama dužine od 10 do 22 milimetra koje sa strane okrenute prema rubu školjke imaju duboku brazdu. Bodlje su koncentrično poredane.

Osim brojnih koncentričnih, jasno su vidljive i jednako brojne radijalne brazde koje dodatno ističu grubost površine ljuštura.

Budući da je u pravilu obrasla brojim sesilnim organizmima od kojih mnogi žive ubušeni u kamenu podlogu, površinska skulptura često bude dobrim dijelom razorena ili narušena.

Prirasne linije su kod čistih ljuštura jasno vidljive.

Boje je kamenosive, ali i ljubičaste, crvene ili narančaste.

Unutrašnja strana ljuštura je uglavnom mliječnobijela ili sivkasta, ali glatka i sjajna, s tim da je rub taman, najčešće ljubičasto toniran i nepravilno nazubljen.

Rubni dio uz bravu je jantarnožut, dok su zubi brave iste boje, ali znatno tamnije nijansirani.

Vrh se nalazi iza linije brave i ne prelazi sagitalnu ravninu.

Kod gornje ljušture, gledano s unutarnje strane, iza linije brave vrh formira trokutasto zaravnanje.

Isto takvo zaravnanje se nalazi i na donjoj ljušturi, s tim da često bude znatno veće i duže, ‘pomaknuto’ od linije brave prema natrag, što izuzetno naglašava bilateralnu asimetriju. Osim toga to zaravnanje je kod donje ljušture u odnosu na sagitalnu ravninu oboreno pod kutom od 50 do 60º, što školjki omogućuje široko otvaranje ljuštura pod kutom od gotovo 50º.

Ponekad vrh kod gornje ljušture može biti sasvim malen i gotovo nezamjetan, skoro poravnat sa stražnjom linijom brave.

Sa svake strane vrha se na obje ljušture nalaze ‘uši’ koje zajedno s vrhom čine snažno i masivno kvadratno uporište za bravu. Sama brava se sastoji se od dva kardinalna zuba s tim da je stražnji spoj ljuštura na bravi linijski ravan.

Ligament je unutarnji, trokutasto-piramidalnog oblika, tzv. resilium.

Prednji mišić zatvarač nedostaje, dok se stražnji nalazi gotovo u sredini ljuštura.

Plašt ima dvostruki rub, a na vanjskom se rubu nalazi niz osjetilnih fotosenzibilnih pjega.

Kopito se kao i većina drugih školjki hrani planktonom.

Dvospolac je, a mrijest se odvija krajem proljeća i ljeti.

Kopito nalazimo na kamenitom dnu duž cijele obale, nešto više u blizini slatke vode. Preferira mirna i zaklonjena mjesta poput duboko usječenih uvala i zaljeva, ali se može naći i na pučinskim brakovima i do 30 metara dubine.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća naselja kopita na cijelom Jadranu su bila desetkovana iz još uvijek neobjašnjenih razloga.

Danas se najpoznatija i najgušća naselja nalaze u Mljetskim jezerima.

Kopito je na dnu teško uočiti jer mu ljuštura u pravilu bude bogato obrasla algama i spužvama, a kad se otkrije, zbog čvrstog srastanja teško se odvaja od podloge.

Lovi se tijekom cijele godine, pomoću posebnih kliješta, tzv. kopitara, ili ronjenjem, uz pomoć raznih priručnih alata ili golim rukama.

Na ribarnicama se gotovo nikada ne pojavljuje, prvenstveno zbog teškog načina sakupljanja.

Kopito je ukusno baš kao i kamenica, a po mišljenju mnogih gurmana i puno ukusnije, zbog čega se smatra posebnom delicijom.

Najčešće se jede sirovo, začinjeno s nekoliko kapi limunovog soka te posluženo u vlastitoj ljušturi.

Ostali narodni nazivi za ovu školjku su gudera, kopitnjak, papak i škumbor